Spojene vožnje

By Milan Zagorac

Ovo je priča o jednom gradu, jednoj zemlji i jednom vremenu. Ispričana iz perspektive vozača taksija kroz čije vozilo prolaze ljudi različitih sudbina, preokupacija, svjetonazora, zanimanja, podrijetla... a svi oni upotpunjuju mozaik suvremenog društva.

Upoznat ćete narkomane, šminkere, kokete i njihovu egzaltiranu bahatost, pijane maloljetnike koje se pod rame mora odvoditi do kućnih vrata, stare kriminalce i “madamme”, dijalizirane pacijente koje je snašao “fantastičan” termin od dva do pet sati ujutro, radnike, turiste... stalne i slučajne klijente koji koriste taksi prijevoz.

Paralelno s dnevnim i noćnim svijetom jednoga grada teče i priča o jednoj prosječnoj obitelji koja je s vremenom došla do svoga kraja, a koju je uzdrmala očeva transformacija u neobuzdanog rokera (što priliči slobodnom pedeset i nešto godišnjaku do motora i otvorene ceste?) i njegov odlazak od kuće. A “krivnju” za to snose odrasla neuspješna djeca i mlađi sin koji nikako da završi srednju školu te “glupa žena koja je vječno plaćala policijske kazne za krivo parkiranje i pokrivala tatu pred nezahvalnom djecom koja nisu znala da se tata trudi, ali, eto, baš mu i ne ide...”

A uza sve to roman prati i tragičnu sudbinu hrvatskog književnika Janka Polića Kamova “koji je tako minuciozno, iskreno i duboko opisao duševna stanja, kako svoja, tako i svih njemu bliskih ljudi, svoju obitelj, svoje sestre, svoju braću, njihovu smrt, svoje gradove, svoju zemlju, Europu, svoju materijalnu bijedu, strahove, demone koji ga guše, koji je tako iskreno govorio da su drugi rekli da je – psovač...”

Tri različite priče na kraju se spajaju u jednu – onu svakodnevnu, životnu, u kojoj se svi, barem donekle, možemo prepoznati.

Milan Zagorac je rođen 1976. u Rijeci. Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM, a od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu.

Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Feb 19, 2016
• ISBN: 9789533283289

Book preview

2016.

Ovo je priča o jednom gradu, jednoj zemlji i jednom vremenu. Ispričana je iz perspektive vozača taksija kroz čije vozilo prolaze brojni ljudi različitih sudbina, preokupacija, svjetonazora, zanimanja, podrijetla... a svi oni upotpunjuju mozaik našega društva.

Kako bi sve djelovalo živopisnije, prilikom karakterizacije nekih likova posegnuo sam za (donekle) izvornim jezičnim izričajem. Zato napominjem da mi nije bila namjera nikoga vrijeđati niti omalovažavati. Nadam se da će čitatelji to tako i shvatiti. Jedina je namjera bila, ističem još jednom, što vjerodostojnija karakterizacija.

Možda će netko čitati ovaj roman tražeći u njemu stvarne osobe, stvarne događaje i stvarne pojedinosti iz nečijeg života. Na žalost ili na sreću, toga u Spojenim vožnjama nema. Zato pred sobom i imate roman, a ne faktografske zabilješke, tzv. osvetničku prozu ili nečiju osobnu biografiju. Iz tog bih razloga još jednom citirao Milivoja Solara koji kaže: Književnost se ne odnosi prema zbilji tako da iznosi već gotove i prije uspostavljene pojedinačne istine, nego ona nanovo i na svoj način oblikuje uvijek svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva. Zato književna djela stvaraju vlastite svjetove, koji se prema zbiljskom svijetu ne odnose kao kopija prema originalu, nego kao jedan original prema drugom originalu...

Milan Zagorac

Knjigu posvećujem kolegi Miri S. i mom pranonotu Franji koji je davnih 30-ih također vozio taksi.

Srijeda, negdje krajem svibnja

Za ovaj dio pouzdano znam da se stvarno dogodio, koliko god mi se kasnije činio kao neka noćna mora. Bila je srijeda, još jedna glupa, poluprazna srijeda u predsezoni, još jedan dan onako bez veze. To je bila moja druga noćna smjena za ovaj tjedan. Nije tako loše u noćnoj, onako s dečkima na Žabici, s polusnenim putnicima koji stižu ili samo prolaze našim takozvanim autobusnim kolodvorom, vjerojatno najružnijim u cijeloj Hrvatskoj, pa se tu i tamo uhvati kojega starog pijanca ili neku babu koja tegli sto vreća iz tko zna koje provincije na Balkanu.

Kol’ko, momci? pita sada baba. Naravno, kasno je, nešto oko ponoći, nema busa, nema druge pa pravo u taksi.

Trideset Turnić, Vežica, Rastočine i Kostrena, Drenova četrdeset, pedeset Opatija...

Puno je to...

Ma nije, bako... Nego kamo...

Ne znam ja, ajd’ da malo... i odmahne baba rukom sa svih sto plastičnih vrećica.

Dečki znaju. Baba ode ravno do onih drugih taksista, do merđa, šahista ili kako već, onih starih lopova koji su četrdeset godina gazili razvaljene kante s ovčjim runom umjesto presvlaka i dlakavim volanom, usput pljačkajući prolaznike koji su naletjeli u gluho doba u sam centar riječke noći. Žabica noću, srijeda u predsezoni. Još nema turista, odnosno ima ih, ali ti dolaze svojim autima i sigurno, to mogu vrlo sigurno potvrditi, nikada neće svratiti na Žabicu. Nemaju zašto. Zar njima treba taksi? Zar njima treba javni prijevoz? Zar njima treba drugstore 0-24 ili kiosk sa sutrašnjim Našim listom? Pa oni nisu ni najmanje željni te avanture. Zapravo, oni ni najmanje nisu željni upoznavanja Rijeke, a posebno ne ove opskurne, bizarne, prazne noći radnoga dana.

 Stari, kad se vrati baba... Daj to meni... dobacuje mi Žera. Tip se zapravo uopće ne zove Žera, ali sliči Žeri kao rođenom bratu. Nema veze, ionako će doći druga baba...

Nije da mi je baš milo, imat ću ionako loš promet, dobro bi mi došla baba sa svojih trideset kuna, ali... Nema problema, stari.

Znam da je Žera najslabiji ove noći. Da je barem četvrtak. Ili petak. Ili subota. To je već nešto drugo. Ali srijeda. Da je vikend, tada bi i Žeri upalo nešto dobro pa ne bi morao žicariti ovu babu. Ali... nema veze. Ovo je preduga noć, Zvonac je ionako tu negdje pa ću imati s kime pročavrljati.

I... kol’ko je ono bilo, momci? eto opet one babetine s vrećama.

Dokle, bako? sada uleti Zvonac. Taj se znao uvući u guzicu bilo kome. Znao je obrlatiti studenticu koja čeka autobus za Trst koji treba krenuti svaki čas, izvući od nje šesto kuna, uz pedeset kuna napojnice, i nakon što se vrati, odraditi još deset baba s vrećama.

Men’ treba do Zameta, odgovori baba.

To će biti trideset kuna, Žera nije htio popustiti. Ipak je on smatrao babu svojom žrtvom.

Može l’ dvacet? baba se i dalje cjenkala.

Ma ne može, bako. Ajd’... kol’ko cijepaju oni brkajlije? sada je Žera već postao nervozan zbog tolikog truda oko toliko malo novaca.

Nemoj ti meni kol’ko oni... Ajd’ može dvacet? baba je i dalje bila uporna.

A đe na Zametu? vidi Zvonac svoju priliku pa se pokušava jezično prilagoditi.

Tamo iza Grbaca...

Pa to je, babo, četrdeset kuna, Žera je i dalje ustrajao.

Tko zna koliko bi to još potrajalo, no ovo ionako više nije bila moja lovina. Ajd’ bok! Sva je sreća u glupoj srijedi da na Žabici postoji kafić Putnik. Glup kafić, 0-24, reklo bi se bez ikakve prepoznatljivosti osim stalnih noćnih kreatura: Žule iz zahoda – taj riđi patuljak kaže da zna natuć šesto kuna na noć za pišanje (ja imam pretplatu pa jednom na dan platim jednu kunu i pišam do kraja dana – nešto kao flat free pišanje, piss free recimo to tako); zatim dva nabildana brata, ili polubrata, ili topla brata, ili što već, zapravo izbacivača koji nikoga ne izbacuju, ali zato dobro znaju kome se treba ubaciti za koju lajnu bijeloga; tu su zatim dvije konobarice koje se izmjenjuju svakih nekoliko noći i već su toliko integrirane s inventarom i ovom zadimljeno-alkoholičarsko-krajputaško-kockarskom ruljom da ih čovjek jedva primjećuje. Da, zaboravih, tu je i onaj, što li je već, Ramadani, Rahmani, neki Kurd-Albanac-Rom, pitaj Boga što, koji cinkari za policajca. A taj policajac u civilu je očigledno policajac i to se vidi na sto kilometara. Osim po bezveznom odijelu, može ga se prepoznati po tome što svaku noć stoji na peronu broj tri i čeka neki autobus. Pa što ga više i ne dočeka? Čeka taj mjesecima, godinama, čeka on neke izbjeglice, švercere, ima on i Ramadanija koji cinka sve živo što je čuo u zahodu, pa za šankom, pa među putnicima. Nema straha od terorizma kada ovakvi brižno motre sve događaje. Ima tu još dvadesetak protuha, kockara na jednorukom džeku koji ostave i desetak, dvadesetak tisuća kuna na noć, ali to su naše stalne mušterije. E to su ti koji mogu u kafić. Ostali stoj! Pa tko bi, zaboga, pustio onu klošarsku budalu od Gorana? Čovjek smrdi, dosadan je, ima sto boca u vrećici, ne pije ništa i još onda dođe pa popuje! Ma daj! To ona dva brata riješe po kratkom postupku. Ili onaj s invalidnom nogom koji neprestano kune Riječku banku. On je klošar zbog Riječke banke. Ma je li? Jedini koji je propao zbog Riječke banke pa je sada klošar. A nisi klošar jer si pijanac, jer si protuha, jer si rastjerao sve oko sebe, ali svejedno možeš natezati majmuna pred curicama?! Ma daj, čovječe, pa ti klošariš još od afere Agrokomerca. Da te nije i Babo zajeb’o? E ni taj ne može u kafić. Kao ni ona budala koja brižno skuplja bočice, ima svoju omiljenu s brljom i lijepo zalegne ispod klupe. Ima čak i krov nad glavom, ne boji se taj zime! Da ne bi pustili Daj babi kunu? Dobro, te ni nema noću, hvala Bogu!

Oprostite... čujem iza sebe neki glas, onako kao da se malo nećka.

Čekao sam svoju kavu za van, ni ne znam kamo su me sve odvele misli, tko zna kako je završilo ono s babom, a ova mi ženica tananoga glasa dolazi s oprostite.

Izvolite, ljubazno sam joj odgovorio. Stajala je iza mene i po svemu se činila kao dio svakodnevnog inventara ove glupe rupe. Nevidljiva, neprepoznatljiva, integrirana. Mislim da sam je primijetio već prije dva sata kako je s prijateljicom sjedila vani na klupici pa ih je onaj klošar koji spava ispod te klupice potjerao smradom.

Može jedno glupo pitanje? sada mi pristupi malo sigurnije.

Izvolite, trebate vožnju?

Mislim... vidim da vam na autu stoji da je pet kilometara trideset kuna...

Da, naravno, do Opatije pedeset, možemo i na taksimetar...

Mislim... meni treba do Zagreba...

Super, nije svake srijede noću prilika do Zagreba. No, i dalje imam kameno lice. Vidim i onu drugu, ta je viša, ali kao da ne razumije što se priča, gleda onako malo bedasto, molećivo. Znam da im je sila. I to gadna sila. I ja imam gadan motiv. Ovu noć imam katastrofalan promet. Ne, to nije promet, to je jad, to je čemer, i zato...

To je, cure, 700 kuna.

Kaj tak puno, mislim...

Čuj, za vas dvije može i 650, namjerno spuštam cijenu jer ionako nemam što izgubiti. Hoćeš-nećeš, ovdje ja uvjetujem. Jest da sam malo pospan, jest i to da sam krivo procijenio ove dvije misleći da ne bi pitale ni do Rastočina; jest da u šest imaju čak dva busa za Zagreb, jedan fini, poslovni i jedan manje fini, neki seljački, ali opet četiri puta jeftiniji od moga taksija. Ali one moraju odmah, sada je ponoć i petnaest, nemaju para, ali već će se nešto naći.

Primate eure? pita me ona nježnoga glasa.

Da, naravno, iako tu nema ništa naravno. To vam je stotka!

Po tečaju je 650 kuna 90 eura...

Tu je mjenjačnica pa možemo i u kunama, sada joj pomirljivo predložim.

Ok, samo da promijenim pare i možemo krenuti, dobaci.

Naravno, ovo su ti presudni trenuci kada mi klijent može netragom nestati, jer je teško reći ne, hvala, preskupo mi je, pa zato koristim stari lopovski trik. Uzimam naprtnjače ove druge za koju shvaćam da je Engleskinja ili Amerikanka i krećem prema autu. To je neka vrsta kapare, polog ozbiljnosti posla. Potpis na ugovor. U finim transakcijama kao u banci, na primjer, tako parafiram svaku stranicu i potpisujem se na kraju. Ovdje su to torbe u bunkeru. Cura je sasvim pristojna, ona to tumači kao čin ljubaznosti pa kreće za mnom. Za to vrijeme ženica nježnoga glasa mijenja novac, a kako je situacija već posve ozbiljna, uzmaka više nema.

Cure, u dva i trideset ste u Zagrebu, sada im pružam slatki limun. Još stignete odspavati pa sutra na posao...

Čuj, stari, bus nam je pobjegao ispred nosa, cijeli dan smo po nekim zelenim, plavim i kaj ti ja znam kakvim lagunama u Istri... I stvarno mi je pun kurac ovoga dana i ovoga kolodvora. Pa mislim, toga nema ni u... sada je afektirala piskutava cura dok je Engleskinja ili Amerikanka samo kimala glavom.

Namjerno nisam pitao lovu unaprijed, vidio sam to kao gotovu stvar, a time sam mogao i zaključiti ovu smjenu. Noćnu smjenu u srijedu. Dok sam javljao dispečeru da imam vožnju za Zagreb, pozdravljao sam pseudovojničkim mahanjem dvojicu kolega koji su još pregovarali s babom. Ovo je moj jack pot. Kako mi je malo potrebno da bih si uljepšao dan.

Cesta do Zagreba je pusta, čista, jajasti je Opel tih, nema događaja i taman kad sam htio predložiti da pričamo na engleskom kako bi komunikacija bila jednostavnija za sve, druga cura je zahrkala. Dotle je ova naša mljela. I mljela. O tome kako su one agentice za neku kozmetiku, kako je ova Engleskinja njezina šefica, kako su danas imale grozan i stresan dan, kako ne zna hoće li joj ovaj račun od taksija opravdati u firmi, ali s obzirom da je ova što hrče ipak šefica, pokušat će nešto srediti, pa nije to ni neki iznos. I da ona uopće nije Zagrepčanka, nego je iz Bjelovara, da već sedam godina tu nešto šljakari, da će ići u Englesku. I tako dalje, i tako dalje. U svakom sam slučaju morao priznati da je ovo bila jedna ugodna vožnja bez gužve, natezanja s nekim poluljudima, čak ni ove dvije nisu neke napasti. I eto, već ostavljam jednu u Braće Domany, a drugu, doduše, na drugoj strani grada, na Kvatriću, ali grad je pust, osim taksista i nekih tipova malo je normalnih ljudi na ulicama.

Hvala na vožnji, pruži mi dogovoreni novac, a evo još i 50 kuna... za ugodno društvo.

Vožnja obavljena, Zagreb, 650 kuna, prijavljujem dispečeru, a ovaj me povlači u Rijeku, kao da ću mu biti od još neke velike koristi.

///

Ej, šta ima? Ubo si Zagreb? sada me zove Zvonac.

To je neka vrsta izmjene kolegijalne ljubomore, nešto kao a nas si ostavio na ovoj šugavoj Žabici.

Nije bilo ništa posebno, odgovaram mu. I tko je vozio babu?

Klompica, tako Zvonac zove Žeru jer Žera nosi klompe cijeli dan, bez obzira na vremenske uvjete. Taksist u klompama, nema što. Ali drag je taj Žera, a sada je uhvatio babu i njezine pare.

Ej, stari, baba je jedva izvukla četrdeset kuna, a vozio ju je do... ma pun kurac ju je vozio... Nego, kakve su bile one dvije, jesi li šta? priupita me Zvonac. Aha, to je bio konačni smisao poziva. Znam da nisu neke, ali...

Ma daj, stari, skini mi se, oči će mi iskočiti, a ti me... ovo sam rekao kroz šalu, a Zvonac je tako i shvatio. Nema među nama neke složene rasprave, to je uvijek neko banalno ulično natezanje i pričanje radi priče.

I dalje ništa, lagana noćna vožnja, vani je začuđujuće svježe, čak i hladno za ovo doba godine. Nema drugih putnika, cesta je posve prazna i osim pokojeg kamiona, nigdje nikoga. Mislim, popit ću kavu, osjećam taj vražji san kako mi se navlači pred oči, a one kao da su mi pune pijeska. Na autocesti Rijeka-Zagreb baš i nema puno odmorišta, iz pravca Zagreba prva je Jaska, odnosno Jastrebarsko, neka benzinska koja, kakva god da je, obećaje dobru kavu. Kava možda i nije tako dobra, no bolje da samog sebe uvjerim da jest nego da sumnjam u to. Nije to između Zagreba i Rijeke neka udaljenost, sat, sat i pol, štoviše, to je ništa, a ne putovanje, međutim meni se vjeđe već spuštaju i ne znam hoću li uopće izdržati čak i s kavom.

Sada više nisam siguran je li ovo bio san ili stvarnost, no svakako mi ni danas to što se dogodilo, ako se uopće i dogodilo, ne da mira. Nakon