Djevojka crvene kose

By Meša Selimović

Napisana u najboljoj tradiciji pripovedačkog realizma, zbirka priča Djevojka crvene kose jasno oslikava pisca koji se već u ranim pripovetkama upušta u osnovne poetičke, tematske ali i opsesivne smernice svoje proze; večne teme dobra, zla i ljudske slobode...

• Language: Српски језик
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Apr 9, 2018
• ISBN: 9788828303534

Book preview

Meša Selimović

DJEVOJKA CRVENE KOSE

pripovetke

Impresum

Copyright © 1970 Meša Selimović © 1982 Maša Selimović-Momčilović

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2018 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

I

PRVA ČETA

I

U proljeće se esesovski bataljon sudario s malim partizanskim odredom, jedinom odbranom bolnice sa oko tristo bolesnika, smještenih u dvije kuće i nekoliko zemunica na planinskim obroncima.

Videći da esesovci idu ravno na majevičke padine, odred je počeo da napada tu njemačku ljudsku mašinu, zalijećući se iznenada, dočekujući iz zasjeda, udarajući noću, nastojeći da zavara bataljon i da ga odvede na drugu stranu.

Ali Nijemci su, izgleda, znali na što idu (bez domaćih ljudi koji su im pomagali mnogo bi nam manje zla nanijeli), i nisu dali da ih slabi odred skrene s puta.

Odred se nije odljepljivao od bataljona, kao komarac, kao ljutito kuče kad skače na vuka.

Početkom aprila, želeći da se riješe tog dosadnog krpelja, i da brže dospiju do majevičkog masiva, Nijemci su navalili odlučnije, i za tri dana pritisnuli odred uz planinske obronke. A trećeg dana uveče komandant je naredio da se bolesnici i ranjenici prenesu dublje u planinu, kako ne bi doživjeli sudbinu trnavskih tifusara, koji su kasapljeni i živi spaljivani u svojim skrovištima.

Po mraku, preko krševita puta borci su nekoliko sati vukli na sebi nemoćne drugove uz strminu, po kojoj je i bez tereta zamorno ići. Bio je to težak napor za borce, iscrpene od slabe hrane i neprestanih borbi, i za ranjenike, koje je vrijeđao svaki dodir i svaka neravnina na strmom i dugom putu, ali su oko ponoći svi ranjenici smješteni u jednoj uvali na planini, zaklonjeni od hladnog aprilskog vjetra.

Sutradan, u rano jutro, počela je da tuče neprijateljska artiljerija sa vakufske glavice, roveći šljivike i utrine po Jablanici, žuti pješčar iznad sela i planinsku padinu pokrivenu tek ozelenjelom bukovom šumom. S teškim, uznemirujućim fijukom, počele su odnekle iz neprijateljske pozadine da dolijeću i granate dalekometnih topova, sručujući se s urlikom u planinske prodole, na kose, u krošnje ogromnih bukava, stostruko odjekujući u dubini šume.

I sva ta strašna vatra sručivala se na prostor koji je branilo tri stotine ljudi, gladnih, umornih, slabo naoružanih, sa isto toliko ranjenika u planini, do kojih neprijatelj ne smije doći.

Gledajući iz gustiša pri kraju šume, borci prve čete, očekujući neprijateljski napad, vidjeli su kako se u Vakufu i Mačkovcu puše zapaljene kuće, i između eksplozija granata slušali usamljene pucnje, sigurni da je to pokolj Jablaničana.

Nije vrijedilo gledati prošarano svijetloplavo aprilsko nebo, ni prve nježne listiće bukve, ni cokulom zgaženi cvijet visibabe u trulom lišću, to su misli od juče i od sutra.

Borci su čekali.

U devet sati, tačno poslije dva sata bombardovanja, artiljerijska vatra je naglo prestala. Oživjela je tišina i, neprijatno polegavši po šumi, zaglušila je vojnike. I uznemirila ih. Sad će početi napad.

Oči bodu pješčar i padine oko njega, kuda neprijatelj može da dođe, ruka pipa metke stavljene u džep, na brzinu se pripaljuje još jedna cigareta u novinskoj hartiji, šajkača se čvršće nabija.

Komandir Ratko je govorio borcima:

– Samo nasigurno pucati! Mitraljez kratkim rafalima!

Nasigurno pucati znači ne zadrhtati kad neprijatelj u gustom stroju ide prema tebi, ne otvarati vatru dok ne sagledaš oči koje te traže, dok ne čuješ usopljen dah. Jer, metaka nema dovoljno, nećeš ih dobiti na trebovanje, možeš ih samo oteti ili uzeti od mrtvog neprijateljskog vojnika.

Ali sivozelenih uniformi nema. Pješčar je pust i tužan, desno od poleglog stroja planinska rječica šumi skačući u propanj niz stijene, u Mačkovcu još se mrkim dimom puše kuće. Negdje, u krošnji, zapjevala je ptica.

Zašto ne dolaze?

Neko je viknuo, i svi su se oštrije zagledali u pješčar što je odvajao šumu od sela.

Čula se vika i pucnjava, i uskoro je na čistinu iznad sela istrčala seljanka u bijelim rubinama i s bijelom maramom razvezanih krajeva, držeći nešto u naručju. Trčala je kratkim koracima, pognuta prednjim dijelom tijela, ne osvrćući se na progonioce koji su za njom pucali iz sela. Kad se dohvatila pješčara, pošla je hodom, očito zamorena, a onda opet potrčala, da pobjegne mecima.

Borci su bez daha pratili taj bijeg od smrti. Žena je sve teže išla, oni su je vukli očima, u mislima požurivali: još malo! Ali ona nije mogla da požuri. Počela je da se osvrće. Potpuno iscrpena, zaljuljala se i pokleknula na žutoj litici pješčara kao umorna bijela ptica, pa se ponovo uspravila i zakoračila uz klisku uzbrdicu.

Oko nje su se dizali jedva vidljivi puhori kamene prašine od metaka koji su za njom zviždali. Najednom je žena posrnula jače, pala na koljena, trenutak ostala tako, uspravljena tijela i neprirodno uzdignute glave, pa se naglo srušila. Ostala je bijela mrlja na žućkastoj litici, zgrčena nad nečim što nije ispuštala, mrtva, na bijegu između kuće koju je pokušala da sačuva i šume u kojoj je htjela da spase život kad je kuća uništena.

Njom mrtvom oživio je pješčar novom tugom.

Surova igra je završena.

Mala crna sanitarka, sa zaboravljenim cvijetom visibabe u kosi, ponavljala je odsutno:

– Izgleda da je nosila dijete u naručju. Dijete je nosila, izgleda.

Niko nije odgovarao.

Komandir se sjetio svoje žene i djeteta. Ostalo je iza njega u kolijevci. Dok ovo čudo prođe, otići će da ih vidi, obećali su mu u štabu, zbog žene, bolesna je. Dok ovo prođe.

Prekinuo je tu slatku misao kad je negdje ispod stijena pod šumom grmnuo bacač, izbacujući granate, tačno u određenim razmacima, kao da su odbrojavali. Mine su padale po rubu šume, blizu boraca, skrivenih iza bukava, i rasprskavale se s čudnim, razbijenim zvukom.

Komandir je puzao od jednog do drugog borca i vikao:

– Pazi da se ne privuku dok grmi!

Klimali su glavom.

Ali neko je jauknuo, kratko, uplašeno.

Komandir je pogledao: mali Knežević je obrisao krv s lica i s užasom gledao okrvavljene prste, blijed, razrogačenih očiju, otvorenih usta.

Dopuzao je do njega:

– Šta je?

Knežević je svrnuo pogled na njega, ali kao da ga nije vidio, nije čuo. Opet je digao ruku do lica i opet pogledao svježu krv što se cijedila niz prste, pa promucao prestravljeno:

– Krv!

Rana kao da nije opasna: govori, miče vilicama, metak nije probio obraz, ozljeda je vanjska. Ali ako ode odavde sa strahom u srcu, ostaće u njemu zauvijek. Zato mu je rekao nemarno:

– Nije ništa. Malo ti pustili krv.

Knežević je pogledao kao da ne razumije.

– Previćemo docnije. Kad počneš pucati, zaboravićeš.

U tom času ugledao je kako neprijateljski vojnici pužu uz padinu. Neki su se prebacivali kratkim skokovima, nalazili zaklon i pucali dugim mitraljeskim rafalima.

Prvi put su ih odbili.

Ali nisu odustajali. Skakali su uz pješčar, puzali uz padine, navaljivali uporno, navaljivali i uzmicali, navaljivali i ostajali.

Minuti su prolazili, sat je prošao, a borba na rubu šume je bješnjela, postajući sve žešća i krvavija.

Ne umanjujući minobacačku vatru, neprijatelj je ubacivao sve nove i nove vojnike. Dvaput su čak jurišali u streljačkom stroju. Ali je iz šume tukla ujednačena vatra, i sve je više sivozelenih uniformi ostajalo pod šumom.

A vrijeme je prolazilo.

Komandir je to osjećao kad bi nastalo kratko zatišje. Te prekide iskorišćavali su bolničari da izvuku teško ranjene i poginule. Već je pet mrtvih, i Đače među njima, još dječak. A biće ih još, neprijatelj je uporan.

Koga li gleda posljednji put u životu? Možda Kostu, koji u ovom času nemirnog zatišja nespretno savija cigaretu, stavljajući nešto u debelu neposlušnu hartiju, zirkajući na čistinu pred šumom? Možda rudara Halida, koji se u prvim borbama stidio da uhvati zaklon? Možda i svog mlađeg brata Stevu, koji nikako nije htio da se odvoji od njegove čete.

Začudio se i uplašio, nikad mu takve misli nisu padale na um. Je li to predosjećanje? Ili strah? Možda je strah, u predosjećanje ne vjeruje. Pa ni strah baš ne osjeća, ali ko zna šta se krije u čovjeku.

Boje li se borci? Pogledao je po stroju. Lica su im umorna, prljava, blijeda, ali mirna. Ako i ima straha u nekome, savlađuje ga.

Vojnici su stavljali nove šaržere u ležišta, dodavali jedan drugome metke, popravljali ležaj ispod sebe uklanjajući kamenje i granje, hvatali bolji zaklon. Spremali su se da dočekaju novi napad.

Zatišje nije trajalo dugo.

Udar za udarom nalijetao je na šumu, nalijetao i odbijao se.

Zašto su tako uporni? Zašto sve snova i snova bacaju vojnike na čistinu gdje ih čeka smrt? Zašto ne pokušaju da prodru u planinu i drugim pravcima? Čudno, zaista.

Ali kad mu se učinilo da je pronašao razlog, komandir se osmjehnuo. Pa da! Nijemci su osjetili pred sobom slabe snage, sa svega tri mitraljeza i četrdesetak pušaka. To zaista nije ništa! S malo više vatre i malo više zalaganja može se pregaziti ova četica i najlakšim putem prodrijeti u planinu.

I tuku, tuku teškim oruđima, a onda navaljuju. Ali ne ide!

U redu! Brzom topovskom i minobacačkom vatrom po njima! Meta: prva linija drveća! I opet vojnici u sivozelenim uniformama idu uz brdo. I opet šuma ne da u sebe. Šta je to? Nije im dosta? Bacači pod brdo! Minama izroviti zemljište na rubu šume! Ali kad Nijemci pođu uz čistinu, sa tog izrovljenog zemljišta zasipa neprelazna vatra. Nevjerovatno! Još jedan napor! I još jedan neuspjeh. A vrijeme prolazi, i sve ostaje isto.

Vrijeme prolazi: komandir ima samo još jedan šaržer. Ali slabo sunce još se nije ispelo nad planinu, i duga kolona sati imala je još da defiluje do mraka.

– Druže komandire!

Do njega je dopuzao bataljonski kurir Mališa i pružio mu otrgnut komad hartije.

Komandant bataljona mu je pisao:

– Komandiru prve čete, javi šta ima novo.

Ležeći, komandir je izvukao olovku i prislonivši hartiju na kundak mašinke, napisao izvještaj:

– Sve je u redu. S. F. S. N. Komandir Ratko.

Primivši hartiju, Mališa ga je pogledao u oči:

– Imaš li šta da poručiš, usmeno?

– Nemam, Mališa. Skloni se!

Mališa je otpuzao u šumu.

Borba nije prestajala.

Na desnom krilu mitraljez je potpuno zaćutao. Šta je s Carem? Sigurno je ranjen, jer je mitraljezu priskočio vodni delegat, ali je i on ispustio samo jedan rafal i zaćutao. Samo se Srećko nije dao: ni njegova paljba nije više sigurna, ni tačna, ni stalna, pribijao se zemlji kad bi mina eksplodirala, skakao s mitraljezom unazad i u stranu, pa se opet vraćao na staro mjesto.

Ućutkanom mitraljezu dopuzao je jaki Žiga i, izvukavši mitraljez ispod delegata, povukao se unazad i uskoro, kao najljepša pjesma, začula se odsječna paljba.

Ali je radost trajala kratko. Ni Žiga se više nije javljao.

A Nijemci idu.

Prešavši beskrajno dug put do ućutkanog mitraljeza, komandir je sklonio presamićenog Žigu i, ne misleći da li je živ ili mrtav, pogledao preko mušice.

– Mirno! – govorio je sam sebi. – Ne gubi glavu! Suviše su se približili.

I zaista se stišao: čekić u grudima se smirio, u ruci je osjetio sigurnost.

Lako drhteći na tankim nožicama koje su upale u vlažnu zemlju, mitraljez je počeo da kosi otkos za otkosom.

Nijemci su zastali.

– Postao si mitraljezac?

To je komandant odreda.

– Kako je?

– Dobro.

– Đavola je dobro! Ali ste ih zadržali.

– Imam osam mrtvih.

– Hajde, povuci borce, smijeniće vas treća četa.

Napad je potpuno utihnuo. Poslije četiri i po sata tutnjave zaćutala je i artiljerija, i uho je počelo da hvata i druge zvukove i šumove, dirljivo obične, nestvarne. Potok se pokrenuo niz stijene, šumeći glasno, duboko u šumi kao pucanj je odjeknula prelomljena grana, bijesnim klikom oglasio se jastreb.

Javio se i umor, i to valjda istog časa kad su niz šumu čuli korake i vidjeli da im dolazi smjena.

Borci su se šalili s drugovima koji su ih smjenjivali:

– Lezi ovdje, dobro sam ugrijao logu, a ja ću gore na tvoju.

I protezali se, ustajući.

Na planinskoj zaravni su pojeli komad mesa i legli da spavaju.

Legao je i komandir, tijelo ugodno bridi, u glavi još tutnje eksplozije, izviru potisnute slike lica, tuđih i svojih, srditih, uplašenih, krvavih, javljaju se piskovi, prodorni uzvici. Vraga ćeš da zaspiš!

I odmah utonuo u dubok san.

II

Uskoro je osjetio kako ga neko drma, i izranjajući iz sna, čuo komandantov glas, ne razumijevajući riječi. Ali se brzo rastrijeznio i ustao.

– Jesi li se odmorio? Spavaš već dva sata.

Ali šta je to? Kao da je odred spreman za pokret, konji su izvedeni iz čestara, bolesnici su prikupljeni, borci su izdvojeni po jedinicama.

Komandant je primijetio njegov pogled i rekao mirno:

– Krenućemo uskoro.

– A Nijemci?

– Ćute. Sad ćute – dodao je. – Ali će napasti opet.

I utiskujući kundak automata u mahovinu i u vlažnu crnu zemlju, počeo je da govori o onome što namjerava da učini.

– Nijemci sad ćute – ponovio je. – Vidjeli su da su učinili glupost navaljujući na ovom mjestu, i sad smišljaju plan da isprave grešku. Možda će lijevom kosom, možda preko Krsta, đavo bi ih znao. Tek, neće nas ostaviti na miru. I šta bismo onda? Bez municije, s bolesnicima, obuhvaćeni s nekoliko strana, ne valja, nikako ne valja.

– Zar se ne možemo izvući?

– Možemo. Izvući ćemo se. Kosom, pa niz šumu, polako, zbog ranjenika.

– U Semberiju?

– U Semberiju, pa u Srem, ako se mogne.

– Biće teško.

– Nema druge. Moramo zaći neprijatelju iza leđa, gdje nam se ne nada.

– Ali kad Nijemci vide da se povlačimo, odmah će nas napasti.

– Mislio sam o tome. Jedna četa će ostati kao zaštitnica.

Po načinu kako je to rekao, vidjelo se da je to odlučeno ranije.

– Ostaće danas, noćas i cijelog sutrašnjeg dana, i po mraku će se povući za nama.

Glas mu se nije mijenjao, ali se komandiru učinilo da posljednje riječi nije izrekao naročito uvjerljivo, ili mu je tako izgledalo zbog njegove vlastite misli. A možda neće imati ko da se povuče? Bez smjene izdržati stalne napade danas i cijelog sutrašnjeg dana, bez popune municije, bez hrane, bez odmora i, što je najgore, sa saznanjem da si sâm i da ti niko ne može pomoći, to znači žrtvovati se. I ne smiju uzmaknuti, da naprijatelj ne krene za odredom.

Komandir je pomislio: ko li je određen da ostane?

I upitao:

– Ko će ostati?

Komandant je odgovorio okolišno:

– Odredili smo najbolju četu.

Dakle, ja, pomislio je bez ponosa.

– U tebe sam najsigurniji. Ranjenici su u pitanju.

– Gdje ću vas naći?

– U Begovoj šumi. Čekaćemo. – Ali nije gledao u njega. Rekao je: – Sutra izmiči, ne drži se jednog mjesta, pripucavaj i izmiči, zavedi ih tamo prema rudniku. Ne hvataj se u koštac s njima.

– Ne brini. Hoćeš li mi ostaviti municije?

– Naredio sam da se ostavi.

Prethodnica je već krenula kosom.

– Malog Kneževića ću povesti – rekao je komandant – da ti ne smeta. I tvog brata ću povesti.

Da ne poginemo obojica, pomislio je komandir.

Donosili su nosila i privodili konje ranjenicima.

Borci su lijeno ustajali sa vlažne zemlje.

– Kad smijeniš treću četu, reci im da odmah idu za nama.

Pa poćutavši malo i lupkajući remenom mašinke o kundak, digao se i pružio mu ruku:

– E pa, doviđenja!

Rekli su doviđenja, a obojica su mislili: možda se nikad više nećemo vidjeti.

Nadao se da će uskoro vidjeti dijete i bolesnu ženu, a eto, nadao se uzalud. Da li da im štogod poruči po komandantu, da ih pozdravi, da im kaže gdje je ostao?

Neka ostane kao da će se sutra zaista susresti.

Nogu pod nogu kolona se polako kretala prema velikoj isturenoj stijeni, nestajući iza nje.

– Rastojanje i tišina! – prenosila se od borca do borca zapovijest s čela.

Čupavi bosanski konjići, upalih bokova, zaplićući mršavim nogama, sagibali su glavu ne zastajući, debelim gubicama otkidajući čkalj, grančicu ili paprat kraj puta i u hodu žvakali, hrumajući glasno, a ranjenici, sjedeći nesigurno na samarima i na oguljenim konjskim leđima, grčevito su se držali za tvrde grive pune čičaka.

Oni najteži, blijedi i ispijeni, gledali su s nosila bezvoljno, neki