Nova mis Čilea

By Hrvoje Šalković

Potjera za ubojicom vodi glavne junake do ruba svijeta – do mračne i pogibeljno ledene Antarktike.
 
Mlada detektivka Lara odlazi u Patagoniju nakon što joj jave da joj je djed, kojeg su ubili na isti način kao i dvadesetak godina ranije njezinog oca, ostavio nasljedstvo. Lara odlazi u Punta Arenas (u kojem više od polovice stanovništva čine doseljenici iz Hrvatske), ne samo radi nasljedstva nego i radi razjašnjavanja djedova ubojstva. Na tom putu pridružuje joj se stariji kolega, iskusni inspektor Vinko Sivec zvan Sivi, te se oni po dolasku u Punta Arenas suoče sa zločinima serijskog ubojice koji žrtve ubija nožem tako da ih prvo izbode, a potom im prereže grkljan. Šef policijske stanice u Punta Arenasu dopušta Lari i Sivecu da sudjeluju u potrazi za ubojicom jer nema dovoljno ljudstva, s obzirom na to da je taj grad na jugu Čilea dotad bio mirna, učmala sredina u kojoj se godinama nije dogodio niti jedan težak zločin. Rasplet uključuje nevjerojatne akcijske scene u kojima Lara i Sivec kreću avionom na Antarktiku u potragu za ubojicom, a identitet ubojice šokantno je otkriće...
 
„Istraga, potraga i na kraju uzbudljiva potjera odvest će glavne junake novog Šalkovićevog krimića na kraj svijeta, do zaleđene i mrakom obavijene Antarktike, do samih granica ljudske groze. A od svega toga najviše će profitirati, dakako, vjerni i mnogobrojni Šalkovićevi čitatelji, koji će i ovom knjigom doći na svoje.“
Slađan Lipovec
 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Jul 24, 2018
• ISBN: 9788828362371

Book preview

Hrvoje Šalković

NOVA MIS ČILEA

Impresum

Copyright © 2015 Hrvoje Šalković

Copyright za srpsko izdanje © 2017 Agencija TEA BOOKS

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Stevan Šormaz

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Nova mis Čilea

Sjedila je u šefovoj kancelariji kuckajući olovkom o spis ispred sebe. Kroz poluotvoreni prozor dopirala je graja užurbanog ponedjeljka. Bilo je rano jutro, na Zagreb se još nije spustila ona užasna lipanjska sparina koja odjeću lijepi uz tijelo, a um uz nervozne misli. Zazvoni telefon, šef podigne slušalicu i reče joj:

– Pričekaj časak.

Lara se okrene prema prozoru čineći glavom isti pokret koji ljudi čine na blagajni supermarketa kada kupac u redu prije njih utipkava PIN. Odsutno je gledala kroz prozor razmišljajući o putovanju koje ju očekuje.

Nakon nekoliko minuta šef spusti slušalicu i upita je:

– Kada se to dogodilo?

– Jučer su mi javili.

– A kada je ubijen?

– Noć ranije.

– On je bio tvoj pravi djed?

– Je, bio je otac mog pokojnog oca.

– Što su ti točno rekli?

– Rekli su da je pronađen na obali mora, na jugu grada.

– Ubojstvo?

– Da, ubojstvo – potvrdi ona. – Očigledno ubojstvo, i nitko ne može shvatiti što bi mogao biti motiv.

Šef kimne.

– Što su još rekli?

– Kažu da sam, po njihovim saznanjima, jedina nasljednica, i da sve što je djed posjedovao sada pripada meni.

– O kakvoj se imovini radi?

– Spominjali su brodicu... djed je bio ribar. Tu je još i kuća... i spominjali su pedeset milijuna pesosa...

– Pedeset milijuna?!

– Nije to toliko puno. Ako sam dobro izračunala, riječ je o nekakvih osamdeset tisuća dolara... no dobro, nije baš ni malo...

– I što ćeš sada napraviti?

– Letim za Čile.

– Kada?

– Popodne. Molim vas da mi odobrite godišnji odmor.

– Naravno, uzmi koliko god ti treba. Žao mi je zbog djeda... ali da se mene pita, s tim iznosom, brodicom i kućom... ja se više nikada ne bih vratio na posao.

– Ne znam... – rekla je i ponovo okrenula glavu prema prozoru.

Neko su vrijeme sjedili u tišini. Kroz prozor je dopirala buka automobila koji su prolazili Heinzelovom ulicom. Ponedjeljak je ubacio u višu brzinu.

– Lara...

– Recite, šefe.

– Koliko te ja poznajem, ti ne odlaziš tamo dolje u svojstvu nasljednice... barem ne samo to.

Ona podigne glavu.

– Naravno da ne odlazim. Kao prvo i osnovno, zanima me tko je i zašto ubio mog djeda.

– A da to prepustiš čileanskoj policiji?

– Moram procijeniti koliko su u stanju napraviti.

Šef se blago osmjehne.

– Kada stigneš dolje, možda slučaj već bude riješen.

– Možda... ako bude tako, onda ću se baviti isključivo nasljedstvom. A ako ne bude...

– Lara... jedna si od najboljih, ali to je strana država, strani kontinent, nemaš nikakve ovlasti tamo provoditi istragu. Putuješ bez iskaznice i bez naoružanja. A koliko te ja poznajem, kadra si uvaliti se u nevolje...

– Jesam – prizna ona.

– Ideš sama?

– Idem.

– Ne možeš nikoga povesti sa sobom?

– Nemam koga...

– Rodbina?

– Imam jedino majku... ona nije spremna na to... Bolje da se ne miješa.

– Čekaj... djed je bio njezin tast, zar ne pripada i njoj dio nasljedstva?

– Ne... navodno je djed ostavio oporuku.

Šef duboko uzdahne i prekriži ruke preko prsa.

– Nikako nije pametno da ideš sama.

* * * * *

– Kako nam napreduje jastog?

– Sivi, nemoj se zajebavati – mrko ga pogleda doktor.

Doktor je pažljivo proučavao nalaze i mrštio obrve. Potom odloži papire na stol i nagne se prema Sivom.

– Stari moj, moraš početi s terapijom, s ozbiljnom terapijom. Ej, čovječe, pa znaš li ti što je to karcinom?!

– Znam – odgovori mu Sivi. – Znam što je jastog na plućima. Koliko još imam?

– Teško je sada reći... ako odmah počneš s terapijom, možda se i izvučeš... Sve je još u počecima, ali moramo reagirati odmah... Boli li te?

– Znaš da boli... Pritišće...

– Pa što čekaš, odmah ću te hospitalizirati.

– Ne još, pričekaj još malo...

Doktor skine naočale, odloži ih na stol i prodorno ga pogleda.

– Sivi, znamo se tolike godine... koji ti je vrag?

Inspektor je šutio.

– Ti baš želiš umrijeti?

– Ne znam... možda sam zaslužio...

– Budi razuman, daj mi da te hospitaliziram.

– Trebam još malo vremena.

Doktor duboko uzdahne.

– Kako god hoćeš – reče.

Sivi ustane i pruži doktoru ruku. Krenuli su prema izlazu iz ordinacije.

– Jesi li ikome rekao? – upita doktor.

– Kako to misliš?

– Jesi li ikome rekao za bolest, nakon onog prvog pregleda?

– Nisam nikome... nemam kome reći.

– Ni na poslu?

– Ni tamo, odmah bi me najurili u bolnicu. Ne dâ mi se to, imam još samo taj posao i ništa drugo. Sve sam drugo zajebao, stari moj...

Doktor otvori vrata.

– Hoćeš gledati utakmice danas? – upita ga Sivi.

– Tko uopće igra?

– Švabe idu na Alžirce, a Francuzi na Nigeriju.

– To je osmina finala?

– Je – kimne Sivi.

– Vjerojatno ću gledati. Jesi se kladio?

– Jesam.

– Na koga?

– Na Švabe... na njih i na Argentinu.

– Koliko si stavio?

– Sve.

* * * * *

Sivi izađe iz bolničkog kruga, produži kroz velika željezna vrata i uputi se prema parkiralištu. Prilazio je automobilu, kada mu zazvoni mobilni telefon.

– Recite, šefe – javi se.

– Molim te, dođi u postaju, moram razgovarati s tobom.

– Odmah, šefe.

Spustio se do Kvaternikovog trga, a zatim zaokrenuo put Heinzelove ulice. Polako se probijao kroz gomile automobila. Neki su još uvijek bili okićeni crveno-bijelim kvadratićima na retrovizorima i zastavicama zalijepljenim na krovove. Reprezentacija nam je još prije deset dana izletjela sa Svjetskog prvenstva, ali navijački duh je ipak još uvijek lebdio u zraku. Hrvati su narod koji se ne zna miriti s porazima. Vozio je spuštenih prozora i udisao lipanjski zrak koji je postajao ljepljiv.

Parkirao je ispred policijske postaje i ušao u zgradu. Mahnuo je portiru i produžio prema šefovoj kancelariji.

* * * * *

– Vas dvoje se poznajete? – upita šef Laru i Sivog nakon što su se rukovali i sjeli za stol.

– Iz viđenja – reče Lara.

– Sretali smo se na hodnicima – potvrdi Sivi.

Šef sjedne prekoputa njih, otpije gutljaj kave pa upita:

– Jeste li ikada bili na istom zadatku?

– Nismo – odmahne Lara glavom.

– Pa da vas onda malo bolje predstavim jedno drugome. Inspektor Vinko Sivec već je dvadeset godina u službi...

– Dvadeset i četiri – prekine ga Sivi. – Ako računamo i ratne postrojbe MUP-a.

– Oprosti – nastavi šef. – Dvadeset i četiri godine je u službi, i njegove su zasluge u rasvjetljavanju mnogih zločina neupitne. Rekao bih čak da je naš Sivi svojevrsna legenda ove policijske postaje.

Inspektor kimne, a šef nastavi:

– Kolegica Lara Vučetić je s nama nekoliko godina. Primili smo je uz osobite preporuke Akademije, kao jednu od najboljih studentica generacije.

Sivi se okrene prema Lari.

– No, dobro, kakva je nevolja, šefe? – upita. – Dosta ste nam dizali perje, ovakve se govorancije obično drže na sprovodima. Vidim da nitko nije umro, pa o čemu se onda radi?

– Umro je – odgovori mu šef – zapravo, ubijen je Larin djed.

– Kada, kako i gdje?

– Nije tako jednostavno...

– Moj je djed ubijen u Punta Arenasu.

– Gdje je to? – upita Sivi.

– Na jugu Čilea, u Patagoniji – odgovori Lara.

– I?

Lara prekriži ruke preko prsiju:

– Dogodilo se ubojstvo i policija za sada ne zna odakle da krene s istragom. Danas poslijepodne letim za Čile. Odlazim kao civil, pobrinuti se za djedovo nasljedstvo, ali idem i istražiti što se dogodilo. Šef smatra da bi sa mnom svakako trebao poći netko od starijih kolega.

– Dobro...

– Najprije sam mislila da je to loša ideja, ali šef me uspio razuvjeriti. Treba li vam novac?

– Kako to mislite?

– Jeste li voljni zaraditi određenu sumu novca?

– Ne bih se bunio da maznem nešto sa strane...

– Voljna sam vam isplatiti naknadu za vašu pratnju i pomoć.

– Koliko dugo nas ne bi bilo?

– Teško je sada reći... tjedan, možda dva...

– A kada bismo krenuli?

– Danas poslijepodne, već sam vam rekla. Ako ste voljni upustiti se u to, odmah ću vam rezervirati avionsku kartu.

Nekoliko su se trenutaka šutke gledali, a onda Sivi progovori:

– Kvragu sve, idem, računajte na mene.

Lara izvadi telefon, okrene broj putničke agencije i rezervira kartu na ime inspektora Siveca. Prekine razgovor, vrati telefon u torbu, ustane i obojici im pruži ruku.

– Vidimo se u pet sati poslijepodne na aerodromu – rekla je Sivom. – Savjetujem vam da ponesete toplu odjeću, jer putujemo u južnoameričku zimu. Srpanj je najhladniji mjesec u Punta Arenasu, temperature se kreću oko nule.

– Kako vi to sve znate?

– Rođena sam tamo.

* * * * *

Lara sjedne u automobil i uputi se prema Trešnjevci. Parkirala je ispred zgrade i uspela se do malenog unajmljenog stana u kojem je živjela. Izvadi torbu iz spremišta, a zatim iz dubine ormara počne vaditi toplu zimsku odjeću. Uspjela je sve ugurati u kofer, zatim je kleknula preko njega i povukla zatvarač. Uspravi se i pogleda se u ogledalo. Bila je visoka, vitka djevojka u kasnim dvadesetim godinama. Gustu crnu kosu savila je u punđu, u ovakvim sparnim ljetnim danima nije mogla podnijeti kovrče na vratu i leđima. Koža joj je bila tamna a oči kestenjaste. Bila je lijepa, bila je toga svjesna, ali nije za to previše marila. U manju je torbu stavila putovnicu i novčanik, izašla i zaključala vrata.

Prešla je na drugu stranu ulice, uspela se stubama do prvog kata i