Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)
Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)
Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)
Ebook510 pages11 hours

Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Sedamnaestogodišnja Luna biva primorana da se nakon majčine iznenadne smrti preseli kod oca u selo pored Novosibirska...
Zbog očeve sklonosti ka alkoholu finansijski problemi su sve učestaliji...
Dok očajna stoji na ivici provalije neočekivano upoznaje prelepog stranca u kojeg se ubrzo i zljubljuje, ni ne sluteći ko je on zapravo...
Stvari se komplikuju kad shvati da je taj prelepi stranac u stvari poznati gitarista iz tada veoma populrnog rok benda u Rusiji, rodom iz tog sela...
Međutim, pravi problemi nastaju tek tada kad upozna njegovog brata, frontmena grupe i kad tajne prošlosti isplivaju i pomute osećanja...
Stara legenda o toj provaliji se zanemaruje i ruka sudbine počinje novu priču...
Legendu o braći muzičarima...

LanguageСрпски језик
Release dateJul 13, 2021
ISBN9781005246143
Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)
Author

Magdalena Bodnar

My name is Magdalena Bodnar.I was born 26. September 1978, I live in Kula, a small town in Serbia, and I'm still attending the interesting school of life in which the most important things to me are my family and all that is good, beautiful and honest.I am a married woman with three kids and I'm currently working as a creative florist, while my real passions live in the books and stories.I put a lot of effort into writting about lives of regular people, which are always full of happenings, drama, romance, comedy, life lessons and most of all fun.

Read more from Magdalena Bodnar

Related to Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)

Related ebooks

Reviews for Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna)

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Uvek dobiješ ono što nećeš - knjiga I. - Sergej i Luna (You will always get what you don't want - book I. - Sergei and Luna) - Magdalena Bodnar

    – Hej Luna!!! Zamisli šta se priča... – sa širokim osmehom koji je odavao neverovatno zadovoljstvo i uzbuđenje je u kafanu uletela Tanja Ivanov da od drugarice preuzme smenu na mestu konobarice.

    Luna i Tanja su radile u kafani Kalašnjikov skoro godinu dana.

    Kafana je bila, ne može se reći velika ili ekstra moderna...

    Nasuprot tome, bila je staromodno opremljena i mala, ali sasvim dovoljna za ljude dobre volje i vedrog duha, i za one koje su svoju tugu lečili, možda tražili u časi ili flaši votke ili drugog za zdravlje uvek dobrog alkoholnog pića.

    Zidovi su bili obloženi starom, već od vremena i dima požutelom lamperijom, ili kojekakvom drvenom građom kojom su oblagali zidove negde desetak godina posle drugog svetskog rata...

    I tu se na zidu nalazio portret Vladimira Nikolajevskog, prvobitnog vlasnika koji je zaljubljenik u svoju malu kolekciju pušaka i ponosan na svoje silne podvige tokom drugog svetskog rata, koje je naglašavao i prepričavao svaki put kada bi svratio.

    Svi su znali, kako je jedva izvukao živu glavu na istočnom frontu 1943-će, i da je bio desna ruka čuvenog snajperiste Vasilija Zajceva...

    Da, svi su znali o tome.

    Kafanu je navodno otvorio da bi se tu mogli okupljati stari ratni heroji kojima treba odmor u prolazu, pošto se kafana nalazila na glavnom putu za Novosibirsk.

    Stoga je Vladimir sve učinio da i kafana odaje topli duh Ruskog doma pomešan sa čvrstinom komunizma i junaštva.

    Bilo je tu svega, od ruske čipke, komunističkog i ratnog ordenja, pušaka, municije i pištolja, pa sve do Staljina...

    Da, i njegove slike je bilo.

    Bilo je svega, samo ništa sa zapada, ništa što je moderno.

    Jedino je muzička linija poticala iz savremenog doba, za koju se njegov unuk Viktor jedva uspeo izboriti nakon što se stari radio više nije mogao popraviti.

    Viktor je uporno pokušavao objasniti dedi, da ne voli baš svako stari gramofon. Ali stari gramofon je stajao u levom uglu kafane i samo ga je deda smeo uključiti.

    Za to je postojao poseban ritual...

    Ne, nije mogao to bilo ko, nije smeo da se ne bi pokvario.

    Deda je bio ubeđen da današnja omladina ne zna ništa, a stari majstori su izumrli.

    Tako da, kad je Vladimir došao, znalo se, palio se gramofon i slušale su se stare Ruske nadahnjujuće pesme, a Viktor bi samo prevrtao očima pomislivši, šta bi bilo kad bi se iznenada spalio taj glupi stari gramofon sa svim ruskim pesmama zajedno...

    Viktor nije voleo baš ništa što je staro. Nije voleo rat, komunizam, stari gramofon, ratne junake, tek priče o njima koje su se ponavljale kao kad zabode gramofonska igla i samo ponavlja jedno te isto.

    On je voleo zapad, moderniji život, pogotovo moderniju muziku.

    Da je smeo odavno bi preuredio kafanu..

    Da je samo smeo...

    Ali deda nije hteo ni da čuje o tako nečemu. Vladimir je tek nedavno prepustio svoju kafanu u ruke svoga sina i unuka.

    Nije hteo, ali morao je...

    Njegove sede godine su uticale i na njegovo zdravlje, tako da nije više mogao taj tempo. Ali zato je redovno obilazio, da proveri da li njegov sin Dimitrij sa svojim sinom Viktorom, dobro pazi na kafanu. Pogotovo na dragocenu kolekciju od nekoliko pušaka iz vremena njegove mladosti, koje su stajale u trošnoj vitrini od stare hrastovine u desnom uglu prostorije.

    Osim toga, svaki put je proveravao da nije slučajno nešto izmenio taj neozbiljni mladić koji je zaluđen sa zapadom.

    Sa zapadom koji, po dedi, nikom ništa dobro nije doneo, samo lošu hranu zvanu hamburger i neke čudne kobasice zvane vrući ker, uz to i nemoral.

    Zadnja izmena u kafani je bila samo novi stoljnjaci, iz razloga što su stari istruli od vremena i pranja, i kad se Viktor usudio okačiti sliku njihove kafane, slikane od strane Lune.

    Za pravo čudo deda se nije bunio, čak je i promrmljao među sedim brkovima nešto kao – Nije loše... – mada je Luna obična devojka, ne neka poznata slikarka. Uz to, ne može se reći ni da je čista Ruskinja...

    „Uh, Viktor!" mrštio se stari na sina zašto je svom detetu dao ime Viktor, nije mogao to da shvati. I ovako mu je trebalo dvadeset godina da oprosti što je oženio Mađaricu.

    Kako je mogao to da uradi...

    Kako je mogao pored Kaće Petrove, ćerke jedinice uglednog, sada već pokojnog majora Pjotra Ivanovskog, kako je samo mogao da oženi neku, po njemu seljančicu iz Heviza, Mariku Kovač. Nikad nije ni saznao gde je to mesto, niti ga je bilo briga.

    Šta je bilo, bilo je...

    Ali gde ime Viktor, jer po pravilu, trebali su mu nadenuti ime Vladimir po njegovom dedi, čuvenom heroju drugog svetskog rata, čiji portret nije mogao bilo ko naslikati.

    Ne, taj portret na zidu je naslikao lično čuveni slikar Ivan Lukin i to posle povratka sa pobedničkog fronta 9. maja 1945.

    – Šta to? – upitala je Luna širom otvorenih ionako krupnih očiju, nadajući se nekim dobrim vestima koje bi je podigle iz sive sumorne, pa još i kišne svakodnevnice.

    Kiša je padala već danima, ulice su bile sunca lišene i mokre, a pogled kroz stari drveni prozor na kojem se već farba odavno ogulila, svakog, pa čak i one najveselije bi raskiselio.

    Tako je to bilo i sa Lunom.

    Ne može se reći da nije volela život i kišu, ali što je mnogo, mnogo je.

    Peti dan je padala.

    – Priča se da su Angelsi došli u naš grad!! – uzviknula je Tanja umesto odgovora.

    – Misliš selo?! – razočarano je promrmlja Luna, dok je žustrim pokretima ispravljala ćoškove čistog stolnjaka na zeleno bele kocke.

    – Kako možeš biti tako ravnodušna? I ti voliš muziku, zar ne? – upitala je i vezala zelenu kecelju sa velikim džepovima, koja je ličila na one koje se koriste na pijacama – Sigurno će održati koji koncert za praznike... – nastavila je sa oduševljenjem.

    – Pa dobro, nek održe... – slegla je Luna ramenima – Volim muziku, al’ ne i one koji je pevaju.. – naglasila je uzimajući svoj crni dugački kaput.

    Luna se oblačila pomalo čudno, nešto kao rokeri i pankeri sa dozom gotike. Ali nije spadala ni u jednu grupu od njih.

    Bila je drugačija, s tim i jedinstvena.

    Kosa joj je bila crna sa ofarbanim jarko crvenim pramenovima, dugačka, stepenasta i čupava.

    Izuzetno joj je dobro pristajalo uz njeno mlado lice sa krupnim, iskrenim tamnim očima, uvek punim života i želja koje su se zbog nepoznatog razloga na neki način gubile u ovom sumornom i kišnom novembarskom danu.

    – Ne mogu da shvatim šta je tu toliko važno? Koncert kao koncert... Muzičari kao i svi drugi umišljeni koji su uspeli da pipnu Boga za mali prst, pa sad misle da su odmah i sami postali Bogovi samo zato što imaju slavu i pare. Niko ni ne spominje, niti mnogo poštuje one koji su pisali te pesme. Oni su zaslužni poštovanja, a ne ovi koji samo otvaraju usta ili mlate gitarom, jer su im mame i tate imale para priuštiti, a misle da su Kazanova ili Don Huan ili ko god... – pogledala je drugaricu.

    – Ma daj Luna, šta je s tobom? – skupila je Tanja obrve.

    – Šta je sa mnom!!!! – ovo i nije bilo najbolje pitanje koje se trebalo postaviti – Šta?! – podigla je glas, ali nije mogla da nastavi, pošto ih je prekinuo Viktor koji je zadihan i mokar od kiše, upravo naglo zakoračio u kafanu.

    Očigledno je žurio da ne zakasni na svoje radno mesto za šankom...

    – Pozdrav devojke! – rekao je i zastao – Šta je s tobom Luna, izgledaš nervozno... – zaključio je i pogledao čas jednu, pa drugu devojku – Šta sam propustio? Jel se nešto desilo? Ah, ako me deda nije ubio, ova kiša će sigurno... – govorio je brzo, ali takav je bio.

    Voleo je sve što je brzo, moderno, zabavno i uzbudljivo. Ali pre svega, voleo je svoju sestru od tetke, Lunu.

    Divio joj se tajno za hrabrost da bude ono što jeste.

    On nikad nije uspeo da skupi dovoljno smelosti da bi izbušio uši, ili hodao u iskidanoj garderobi. Da ofarba kosu još manje, mada je žarko želeo sve to.

    Želeo je biti pravi roker ili možda više panker, ali znao je da to nije moguće. Ne, dok deda Vladimir vlada svetom.

    – Čula sam da su u selu Angelsi i rekla sam Luni, a ona se naljutila, pfff... – odgovorila je Tanja sa grimasom preduhitrivši drugaricu, svesna da ih i Viktor obožava.

    – Nemoj reći! – uzviknuo je on i zapljesnuo rukama – Kad? Gde? Kad će koncert? Šta si čula, pričaj?! Jesi ih videla? Pričaj, pričaj!!! – zapitkivao je vidno uzbuđen.

    Luna se iznervirala.

    – Ne mogu da verujem!!! – podigla je glas – Šta je s vama ljudi?! Kako možete da se ponižavate ovoliko pred običnim kretenima?! Nisu oni ništa bolji od mene, tebe ili bilo koga! Svi smo jednaki i svi zaslužujemo poštovanje. Čak su i gori, jer su umišljeni pošto su puni love i misle da mogu da rade šta hoće... – ređala je bez predaha – A baš zbog ovakvih praznoglavih kao vi, koji ih uzdižu do neba su tako umišljeni i rade šta hoće. Uh, kako mrzim takve! Takve koji misle da mogu da imaju sve i svakog samo zato što imaju para. Slušajte, ja se nikad ne bih ponižavala pred takvima! Zašto? Jeli, čime je on bolji? Šta ima više? Pare? Priliku? Roditelje koji su im omogućili? Ili nekog ko ih gura od pozadi? Šta je sa onima koji nemaju priliku, koji nemaju roditelje da ih guraju i kojima je Bog sakrio svoj prst kad su hteli da uhvate? Ha?! Šta je sa njima? – oči su joj bile kao dve crne rupe koje će progutati sve oko sebe, dok je ljutito izgovarala te reči – Ja, nikad neću poštovati, niti voleti takve umišljene, uobražene mamine i tatine sinove! Pre poštujem Andreja Kozlova... – zastala je na tren.

    Andrej Kozlov je bio jedan od lokalnih pijanica koji je sve svoje dao za piće i živeo u strašnom siromaštvu bez ikoga. Bio je jedan od stalnih gostiju koji su uvideli svoje slabosti, čak su se i izvinjavali, pa obećavali, ali nikad ništa nisu preduzeli ili održali.

    Možda im se samo život činio previše komplikovanim u treznom stanju, ili su počeli iz razloga što su siromašni ili tužni, a posle su nastavili jer su shvatili da su još siromašniji i još tužniji...

    – Mada i on bi mogao malo da se potrudi... – promrmljala je nakon kratkog razmišljanja i mahnuvši im rukom u znak pozdrava nestala kroz stara, teška drvena vrata na sumornu i mokru ulicu, gde se niko nije nalazio osim nje sa kapuljačom na glavi, u čudnom kaputu koji je vijorio na vetru.

    Žurila je, dali zbog kiše ili zbog adrenalina koji joj je tada strujao venama, ali izgledala je kao vampirica koja se sprema pokositi ceo grad...

    – Huh, baš smo je iznervirali... – razbio je tišinu Viktor još uvek ne skidajući pogled sa te male crne prilike koja se polako gubila u daljini ulice Kirove.

    Tanja nije ništa rekla, samo je uzdahnula i prišla sudoperi u nameri da obriše šoljice koje su bile oprane.

    Kafana je bila prazna, nigde nikog po ovom vremenu, mada Rusima kiša nije predstavljala prepreku da nazdrave, ali uglavnom su stizali kasnije..

    PRVO POGLAVLJE

    Luna je stanovala u jednoj prilično staroj kući koja je pripadala njenom ocu Borisu Kotovu i njegovoj sadašnjoj supruzi Olgi.

    Boris se razveo od svoje prve žene, Lunine majke još kad je ona imala šest godina.

    Razlog razvoda niko tačno nije znao, ali je zasigurno pridodala postojana netrpeljivost između Mađara i Rusa...

    Borisovi roditelji nisu voleli svoju snaju Mađaricu, a Etelkini još manje svog zeta Rusa. Ali sve u svemu, brak im se raspao i Etelka se vratila kod svojih roditelja u Mađarsku, a povela je sa sobom i Lunu.

    Boris je ostao u selu Uteska i ne mnogo kasnije, oženio je Olgu...

    Olga mu je rodila ćerku Aleksandru koja je prošle nedelje napunila jedanaest godina.

    Međutim, Olga ima i ćerku Katarinu, kako kažu, od dr. Ivana Sobakina. Premda je bilo natezanja i rasprava oko toga.

    Ivan je uporno tvrdio da nije njegova, nego je od poštara Romana Uljanova, a poštar je tvrdio da je od Pjotra Puškareva, gazde noćnog kluba Černi Kot, gde je Olga u to vreme radila kao uslužiteljica.

    Međutim, Puškarev je pre nekoliko godina otišao u Petersburg, pa su ga našli mrtvog na deponiji.

    Policija je izjavila da su ga ubili lokalni mafijaši zbog nekog duga.

    Od tad je Pjotrov brat, Leonid preuzeo noćni klub i priča se da je vođa jedne od manjih ruskih mafija. Doveo je neke prostitutke i striptizete u bar, tako da to više nije ni noćni klub nego striptiz bar, što se i ne dopada previše ljudima iz sela, pogotovo ženskoj polovini...

    Ali na kraju DNK test je pokazao da je Katarina ipak doktorova ćerka.

    Katarina nije podnosila Lunu i to nije ni skrivala, mada nije ni Olga bila oduševljena sa njom. Stalno je tražila neke razloge da bi joj prebacivala otkad se doselila kod njih, a to se desilo pre dve godine kada je Etelka iznenada preminula od moždanog udara...

    Luna nije htela da se preseli kod oca, ali prosto nije imala izbora.

    Etelkini roditelji su već preminuli, a ona je imala samo petnaest godina i kao maloletna nije mogla da živi sama.

    Rodbina u Mađarskoj i nije bila baš zainteresovana da brine o njoj, a najbliža tetka joj je živela u Rusiji. Uostalom, imala je i živog oca koji nije odbio starateljstvo.

    Boris nije bio loš, ali je voleo pogledati flaši u dno, zbog čega su dosta često imali finansijskih problema, s tim i svađe u kući.

    Dolazila je ona kod oca i prije tokom letnjih raspusta, ponekad i na zimski, ali nije nikad zamišljala da bi mogla ponovo živeti ovde.

    Život u Mađarskoj, uz babu Ilušku i dedu Ištvana vernike katolike koji nisu propustili ni jednu nedelju da ne odu u crkvu, i dobre majke Etelke koja je bila puna ljubavi prema svojoj ćerki, naučili su je da bude poštena, iskrena i zahvalna. Ali kad se to spojilo sa njenim borbenim i vatrenim karakterom, za rezultat je dalo devojku koja je iskrena, osećajna, ali mnogo željna pravde.

    To joj se par puta i obilo o glavu, ali vremenom je uvidela da devojke ipak nisu one koje svaku nepravdu rešavaju pesnicama.

    Polako je shvatala i to da je život skup gomile nepravdi i nepravednih ljudi, a na nama je da mi ostanemo pravedni i da pronađemo dobre ljude, ili bar one koji imaju dobrote u sebi, pa skupa učinimo svet lepšim i boljim mestom. Dok one nepravedne pustimo neka se valjaju u svojoj nepravdi i na kraju oberu plodove svoga ponašanja.

    Jer kako kažu, svi ćemo brati ono što smo sejali. To jeste tako, samo što nam se ponekad čini da smo promašili drvo pa beremo tuđe plodove, mada svi znamo da tu greške nema.

    Tako se i Luna osećala kad ju je mama napustila. I svi snovi su nestali onog dana kad je sela na voz za Rusiju i zauvek napustila Mađarsku.

    Imala je snove, htela je postati umetnica ili modni kreator.

    Etelka je znala krojački zanat koji je naučila od svoje majke, pa je prenela na ćerku. Luna je upisala umetničku školu u Budimpešti, ali nakon nekoliko meseci, dobila je zastrašujuć poziv i morala je da se vrati kući u Heviz.

    Etelka je doživela moždani udar i bila je u komi dva dana, zatim je otišla...

    Otišla je, ostavivši Lunu kojoj se ceo život, svi snovi, sva nadanja i želje rasprsle u sitne komade i nestale...

    Bila je dotučena. Mesec dana nije izlazila iz kuće, slabo je jela, a počela je da konzumira cigare i alkohol...

    Bila je potpuno sama. Bez nade, bez snova i bez ciljeva...

    Negde mesec dana nakon mamine smrti popila je malo više, toliko da joj je prilično pozlilo.

    Povraćala je i nije mogla da se uspravi, nije imala snage, pa je zaspala na podu ubeđena da je to kraj, nema više. Ali nije bio kraj, nego san.

    Zanimljiv san...

    Sanjala je da leži u mraku na nekom nepoznatom mestu, kad dvojica ljudi dovode nekog mladića i maltretiraju ga. Nije im mogla videti lica zbog tame, videla je samo tetovažu koju je taj momak imao na levom ramenu.

    Tetovaža je bila srce, a preko srca mač obavijen ružom.

    Ta dvojica su ga počela udarati, a on je trpeo, nije se opirao.

    Luna se uzrujala i povikala – Ne daj se! Bori se! Zar češ se tako lako predati?

    Niko je nije čuo, muškarci i taj momak su iščezavali, a ona je niotkud čula poznati glas. Glas njene majke koja kaže – Luna, bori se, nemoj se tako lako predati...

    Trgla se, bilo je četiri sata ujutru i tek tad je shvatila da leži na podu, a oko nje je priličan nered.

    Uspravila se uz napor i nakon kratkog razmišljanja, odlučila je da će se srediti, pošto ovako nije imalo smisla.

    Uzdahnula je i osvrnuvši se oko sebe setila se tog čudnog sna, pa se i pitala ko je mogao biti taj momak sa tetovažom i kako mu nije mogla videti lice, a ko su bili i ti muškarci...

    Celi naredni dan, dok je spremala kuću samo je o tome razmišljala, a naveče je legla u nadi da će ga opet sanjati i udovoljiće svojoj radoznalosti, ali to se nije desilo...

    Nije ništa sanjala ni tu noć, ni noć posle i nikad ga više nije sanjala...

    San je počeo da bledi, a ona nije više ni razmišljala o tome. Okrenula se svom životu, htela je da se vrati u školu, ali neko je kucao na vrata...

    Bili su iz centra za socijalni rad, da joj saopšte da mora ići u Rusiju kod oca, iz razloga što je maloletna i ne može da se stara sama o sebi.

    Uzalud ih je uveravala da će biti dobra, da će biti redovna u školi, a pored toga će potražiti i neki posao...

    Pravila su pravila, zakon je zakon.

    Još jednom se razočarala, ali ovog puta je bila odlučna da se ne predaje.

    Tako je jednog hladnog zimskog jutra sa dva kofera, tugom i nadom u srcu zauvek napustila Mađarsku i pošla čudno istkanim putem sudbine koja ju je vodila pravo za Rusiju, tako hladnu, tako misterioznu...

    ***

    – Luna! Luna! Već sam te čekala! – uzviknula je Aleksandra ugledavši sestru kako ulazi kroz dotrajala drvena vrata ofarbana u neku neodređenu plavu boju – Hoćeš da se igraš sa mnom karte? Molim te, sinoć sam zaspala brzo...

    – Ćao, videćemo. Sačekaj prvo da se presvučem. – uzvratila je umorno – I da sednem malo, pa možda kasnije.

    Uzdahnuvši, pošla je kroz hodnik pravo do sobe koju je delila sa Aleksandrom. Sestra je potrčala za njom.

    Luna ju je pogledala iskosa.

    – Jesi sama kući? – upitala je i skinuvši mokru odeću sa sebe, obukla je neke lagane trošne karirane pantalone i pomalo ofucanu crnu majicu.

    – Ne, Katarina je kući... – prevrnula je mala očima, jer se ni ona nije baš slagala sa svojom polusestrom – Mama je otišla na posao, a tata još nije došao... – uzdahnula je.

    Ali taj uzdah i njena grimasa su odavale strepnju da će otac zasigurno doći prilično kasno i to u alkoholizovanom stanju, što je čest slučaj petkom. A danas je bio petak.

    Opijao se on i drugim danima, sve zavisi koliko novca mu ostane.

    Radio je u Mesnoj zajednici šta je god trebalo. Od čišćenja ulice do obezbeđenja, a platu je dobijao petkom za prethodnu nedelju i tad se znalo šta će da usledi...

    Umeo je potrošiti polovinu svoje zarade u kafani Moskva.

    Bila je to kafana preko puta Mesne zajednice, tako da su svi radnici koji su bili zaposleni u Mesnoj zajednici tu svraćali. Barem svi oni koji vole da popiju. Ali slabo su se brojali oni koji nisu, samo neki su znali granice, neki ne.

    Boris je spadao u ove druge...

    Moskva je bila stara kafana, ne toliko koliko Kalašnjikov, ali ima preko dvadeset godina kako ju je Lev Kozakov otvorio.

    Kozakov je relativno dobar čovek, ali njegov sin, David, je pomalo mutan. Ima dvadeset godina i nije baš od onih koji vole da zapnu, pa da se trudi da zaradi. Osim toga, oduvek je bio problematičan.

    Ponekad je pomogao ocu u kafani, čisto onako za džeparac. Uglavnom samo sredom, četvrtkom i petkom, a onda se u subotu i nedelju provodio, ponedeljak je spavao, a u utorak je morao još malo da odmori...

    – Eh... – razvukla je Luna usne u kiselu grimasu – Jel je kuvala mama šta? Jesi jela? – upitala je i krenula ka kuhinji.

    – Nije kuvala, jeli smo pečena jaja. A rekla je da ti skuvaš nešto ako hoćeš, ako ne onda jedi šta nađeš... – odgovorila je Aleksandra pošavši za njom.

    Ušavši u kuhinju, Luna je zastala i izdahnula kroz nos ugledavši prljave sudove kojih je bilo čak i po stolu.

    Zar niko ne ume da pere sudove, pomislila je u sebi, pošto pitati nije vredelo. Bezbroj puta je pitala, ali bilo je bez odgovora pa ih je onda ona oprala.

    Ali danas zaista nije bila raspoložena tako. Bila je ljuta, tužna ili samo umorna od kiše i od monotonije. Uz to ju je još uvek držao i onaj, ne baš miran razgovor koji je vodila sa Tanjom i Viktorom pre odlaska iz kafane.

    A možda joj je samo nedostajao odlazak na njeno omiljeno mesto, gde je mogla biti sama daleko od kućnih poslova i ljudi. Na miru se opustiti, odmoriti, slikati ili crtati.

    Međutim, otkad kiša pada bez prestanka nije mogla otići tamo.

    Mesto je bilo pored jezerceta nekih petsto metara u šumi. Zemljani puteljak je vodio sve do jedne male, drvene kućice.

    Kućica nije bila veća od devet kvadrata.

    Bila je tek tolika da je moglo u nju stati krevet, stočić, neki maleni ormarić i peć koja je pravljena od nekog metalnog bureta...

    Sve je bilo jako staro i zapušteno.

    Kome je pripadala nije znala, ali činilo joj se da sem nje niko ne odlazi na to mesto već godinama. I ona ju je slučajno pronašla dok je bila kod oca na raspustu.

    Ispred kućice, otprilike dvadeset koraka se prostirala litica i odatle su se mogli videti pašnjaci. U daljini se naziralo drugo selo i planine.

    Litica je bila dosta strma, duboka i donekle jeziva. Ali dok je stajala tamo, imala je osećaj da je stigla na kraj sveta. I tu se sve završava, a preko litice počinje novi život...

    Tu je mogla vikati, plakati, psovati i doslovno sakupiti sve loše misli, događaje, uvrede, svu bol u dlan i svom snagom zafrljačiti u dalj i gledati kako nestaje u vetru...

    Od kad se preselila kod oca, skoro svaki dan je otišla tamo.

    Posedela bi malo i razmišljala o budućnosti, a ponekad bi samo zadovoljno ležala na trošnoj klupi koja se nalazila ispred kolibe. Klateći nogama zažmurila, udišući punim plućima svež, čist vazduh. Ili bi odsutno zurila u krošnju starog drveta koja se nadvila nad njom. Bila se već i popela na nju. I pogled sa tog drveta je bio neopisiv, kao da je bila na vrhu sveta.

    Preko leta bi se duže zadržala tamo, ali odlazila je i zimi kad bi sneg sve prekrio. Bilo je hladno, ali prelepo...

    Nije odlazila samo kad je kiša padala, kao ovih dana.

    – Zdravo... Stigla si... – hladnim rečima ju je pozdravila Katarina izašavši iz kupatila u žutom bademantilu, peškirom umotane glave – Mama je rekla da pospremiš malo i izvadiš veš iz mašine!

    – Zdravo... – promrmljala je Luna sa nezadovoljstvom u glasu – A ti nikako nisi mogla ništa uraditi, jel tako?

    – Nisam i neću... – cinično je uzvratila – Ja imam i pametnija posla. Idem večeras sa društvom u grad, a ti ionako ne izlaziš, pa bar ti neće biti dosadno...

    – Možeš misliti... – namrštila je Luna obrve – A šta će biti sa vama kad ja odem odavde? Poješće vas prljavština i haos. Pitam se, ko je pre mene šta radio u ovoj kući?

    Katarina ju je odmerila i složila nejasnu grimasu.

    – A gde bi ti moliću išla? – podrugljivo se osmehnula – Ne misliš valjda da ćeš se udati, kad ni momka nemaš, niti si ga imala, a mislim da ni ne trebaš nikom ovakva!

    – To nije istina! – umešala se Aleksandra u razgovor – Luna je lepa i sviđa se mnogima, šta je sa Davidom Kozakovom, pa sa Valentinom Simonič?

    Luna je skupila oči i uzdahnula videvši Katarininu grimasu.

    – Nemoj tako Sandra, pusti je, samo traži nešto da se prepire. Vidiš da ni sama ne može sebi naći momka, a udala bi se već juče da je mogla. – razvukla je usne, pa se uozbiljila – Valentin mi je samo prijatelj, a Kozakov... bolje da ga i ne spominjemo...

    Uozbiljila se i Aleksandra.

    – Jeste, Valentin je tvoj prijatelj, ali je zaljubljen u tebe, sigurno. – brzo je rekla, pre nego što bi Katarina počela da priča, jer tad više neće ništa stići da kaže.

    Katarina, kako je ona i slutila, počela je da priča, bolje reći da viče.

    Vikala je i vređala Lunu, a ona najpametnije što je mogla, otišla je po usisivač i počela da usisava. To je ublažilo jačinu dreke i bilo je za nijansu podnošljivije.

    Katarina je još više pobesnela i najradije bi je napala, ali znala je da će joj Luna vratiti, pa je odustala od fizičkog obračuna.

    Vikala je još neko vreme, zatim je otišla u svoju sobu.

    Ona je imala posebnu sobu, sva sreća...

    Luna je usisala i sa Aleksandrom su pospremile ostalo da bi kuća izgledala relativno uredno.

    – Jesi gladna Sandra? – upitala je sestru kad su završili – Pošto ja umirem od gladi, pa sam mislila da odemo na picu. Kiša se stišala, Katarina je otišla, a tata još nije došao... Uostalom, znaš kako će biti, pa mislim da smo zaslužile malo i mi da se provedemo.

    – Može! Može! Samo da se obučem. – uzvratila je devojčica i radosno otrčala u sobu.

    Ubrzo su njih dve pošle u selo do jedine picerije Vlatko i Sin, koja se nalazila na uglu treće ulice.

    Veče se spustilo kad su završili sa jelom.

    U piceriji im se pridružio Vasilj Adamov i Zoja Popov, Lunini drugovi i bilo je dosta kasno kad su krenuli kući.

    Vrativši se, zatekli su oca pijanog kako spava na kauču u trpezariji.

    Uzdahnule su smoreno, pa je Aleksandra produžila u sobu, a Luna je odsutno pogledala na vidno istrošen tepih koji se prostirao na starom drvenom podu. Ugledavši očeve blatnjave cipele pored kreveta složila je grimasu.

    Aleksandra je ubrzo zaspala, a ona je otišla u kupatilo da se istušira. Ponoć je davno prošla, ali Olga se još uvek nije vratila sa posla...

    Trenutno je radila kao konobarica u baru Afrodita, u Novosibirsku...

    ***

    DRUGO POGLAVLJE

    Naredne nedelje, Luna je radila popodnevnu smenu sa Viktorom zajedno.

    On je uvek radio poslepodne, iz razloga što je tad bilo više mušterija.

    Njegov otac Dimitrij je uglavnom išao u nabavku, dok je majka Marika vodila papirologiju i radili bi po potrebi, kad su Luna ili Tanja imale slobodan dan.

    Dimitrij je bio dobar čovek, ozbiljan i strpljiv, inače ne bi ni uspeo da izađe na kraj sa svojim ocem, a Marika je bila prijatna i uvek je imala poneku lepu reč za svakog. Voleli su Lunu i hteli su da živi sa njima, ali Boris nije dozvolio...

    Nedelja je prolazila, kiša je prestala da pada još u ponedeljak i dani su postajali sve hladniji.

    Deda Vladimir je redovno dolazio u tri sata i petnaest minuta, to je bilo njegovo vreme šetnje posle ručka, i puštao je gramofon, pa je pričao sve do četiri i petnaest. Tada je uz desetominutno pozdravljanje od svih prisutnih otišao kući.

    Uvek se pozdravljao kao da je zadnji put, ali svi su to tolerisali, jer je život za ljude Vladimirovih godina, svakako uvek pod nekim znakom upitnika.

    Nakon što je deda otišao, nekih sat ili sat i po, stizali su Lunini i Viktorovi drugovi.

    Vasilj Adamov je dolazio redovno, sa njim i Kiril Lazarov, Ilija Holub, Ruslan Kozuč, Valerija Aleksandrova, Zoja Dmitrova Popov i Valentin Simonič.

    Premda Valentin zbog posla nije mogao da dolazi svakodnevno.

    Momak crne kose, izrazito plavih očiju je radio kao vozač za Aljošu Orlova, gazdu drvare Pravo Drvo, pa je dosta često do kasno razvozio. Nekad je vozio čak i u okolna mesta, tad ga nije bilo čitave nedelje...

    Ali čim je mogao, došao je. Svi oni su, uključujući i Tanju Ivanov, bili drugovi još od detinjstva sa kojima je Luna jurcala po ulicama sela Uteske...

    Neki su dolazili u Kalašnjikov na votku, neki na kafu ili čaj, ali svi su došli da se druže i zabavljaju.

    Uglavnom su se kartali ili prepričavali dogodovštine. Tema ove nedelje je bila o rok bendu koji je došao u selo.

    Niko ih iz društva još nije video, niti je znao dali će održati koncert ili ne, dok u selu se pričalo da su samo braća Smirnov, frontmen i gitarista tu.

    Neki su čak i otišli do vile koja je u vlasništvu njihovog oca Nikolaja Smirnova, ali nisu mogli videti nikog pa su odustali.

    Luna nije mnogo pažnje obraćala na sve to.

    Imala je svoje mišljenje, a to se nikako nije slagalo sa mišljenjem njenih drugova, ali nije htela više da se prepire s njima.

    Druga glavna tema u društvu je bila Vasiljeva rođendanska žurka koja će biti održana za dve nedelje kod njega kući...

    ***

    Kiša nije više padala i Luna je u četvrtak pre posla svratila na njeno omiljeno mesto. Bilo je još uvek blatnjavo, ali temperatura se spustila ispod nule pa je put bio stvrdnut i mogla je proći bez mnogo problema.

    Stigavši tamo, zastala je i zbunjeno gledala u pripremljen džak drva za loženje pored pećke.

    Trepnula je dva puta i zatečeno ustanovila da je neko popravljao krov gde je prokišnjavalo.

    Skupila je oči ugledavši novo i toplo ćebe na krevetu, pa plavu šolju na ormariću, pored nje i čašu i pepeljaru u kojoj su stajali opušci, ali zasigurno nisu bili njeni...

    Pušila je i ona, ali ne te cigare. Desilo se da je i popila koju čašicu votke sa društvom, mada je pazila da ne pretera.

    Ne, nije htela biti kao otac ili kao Sofija Genzič.

    Sofija je bila još jedna od stalnih mušterija u Kalašnjikovu. Žena ima oko četrdeset godina i razočarana je u život, a radi u fabrici smrznute hrane u Novosibirsku. Iz tog razloga putuje svaki dan, a po povratku uvek svrati i ostane...

    Bilo je da su je vodili kući ili su zvali taksi. Ali ona baš voli i može da popije, mnogi momci joj nisu dorasli u tome.

    Jednom se kladila sa Kirilom Lazarov, znalo se ko je pobedio...

    Naravno Sofija.

    Kiril se olešio toliko da nije ni smeo kući, nego ga je Valentin odvezao kod sebe i celu noć bdio nad njim.

    Bilo je mučno...

    Posle toga Kiril mesec dana nije hteo ni da pomiriše votku, sad mu već ide. Ali neće više ni on, ni niko da se kladi sa tom strašnom ženom..

    Luna je još neko vreme začuđeno posmatrala pikavce, pa je izašla do litice. Zastala je na kratko i otišla.

    Međutim, ceo taj dan se pitala, ko bi to mogao dolaziti na to mesto, pošto ima već skoro pet godina kako nije niko tamo odlazio sem nje.

    Radoznalost ju je razdirala, pa je svratila i u petak pre posla. Ovog puta nije videla nikakve promene. Sve je stajalo onako kako je bilo i juče.

    Možda se predomislio taj neko i puno mu je hladno da čami na ovakvom mestu, zaključila je i otišla. Premda je donela odluku.

    Sutra ima slobodan dan, pa će ipak da proveri. Svratila je do prodavnice i kupila keks, cigare i votku da bi imala da se ugreje ako vatra ne bude bila dovoljna, i nikom ništa nije rekla.

    Od radoznalosti i iščekivanja jedva je mogla zaspati...

    ***

    Jutro je bilo prilično hladno. Sat na komodi kraj kreveta je pokazivao sedam časova kad se probudila.

    Ustala je i osmehnula se sestri koja je duboko spavala na krevetu preko puta nje.

    Tiho je izašla iz sobe i pošla u kuhinju u nameri da skuva kafu. Ali ušavši u tu prostoriju, začuđeno je primetila da su i Boris i Olga već budni.

    Bili su budni i pili su kafu, a vazduh oko njih je imao svoju težinu.

    Bila je sigurna da su se prepirali, videla je na njima, ali nije htela da pita ništa. Nije imala vremena, ni živaca da iznova sluša njihove stalne prepirke oko alkohola i novca.

    – Dobro jutro... – promrmljao je Boris.

    Olga je ćutala, samo je klimnula glavom u znak pozdrava.

    – Dobro jutro. – uzvratila je i ona.

    Nastupila je kratka tišina koja je na nejasan način postala iritantna.

    – Baš si uranila danas... – nastavio je otac.

    – I vi ste, a ja treba da idem negde pa zato... – rekla je i spustivši džezvu na ringlu krenula u sobu da se obuče.

    – Prvo otac želi nešto da ti kaže. – viknula je za njom Olga.

    Luna je uzdahnula svesna, da kad već tako počinje to ne sluti baš na dobro.

    – Samo da se obučem. – uzvratila je i uzdahnula još jednom u pokušaju da ostane smirena, premda joj se stomak već vezao u čvor.

    Obukla je debele hulahopke, na njih svoje karirane pantalone sa kaiševima i lancima, a preko pantalona još i suknjicu od istog materijala.

    Na crnu usku majicu je obukla strukirani prsluk, a preko njega i debeo džemper sa kapuljačom

    Izašavši iz sobe spustila je torbu kraj čizama i pripremila svoj dugački kaput, pa se vratila u kuhinju da zakuva kafu.

    Sa šoljicom u ruci je prišla stolu i sela.

    Postojeća tišina ju je dodatno napinjala, pa je nervozno otpila gutljaj crne tečnosti i upitno pogledala oca.

    Boris je uzeo dubok udah.

    – Vidi... – počeo je, pa zastao – Vidi, od sutra ćeš raditi kod Leva Kozakova u Moskvi.

    – Šta??? – upitala je Luna kao da nije dobro čula, a namrštivši obrve odmahnula glavom – Ne dolazi u obzir.

    – Moraš, nemamo drugi izbor. – rekao je Boris i pognuo pogled.

    – Kako nemamo?! Šta je to nemamo?! Kako mi?! – unervozila se.

    Olga se namrštila.

    – Otac ti se zadužio 350 000 rubalja, a to je mnogo para, ali pošto ne može da vrati, Lev Kozakov je dao uslov, otpisaće sav dug tati ako ti pređeš kod njega. – rekla je.

    Boris je ćutao i Luni se stomak zgrčio. Pogledala je oca.

    – Što? Zašto ja? Kakva su ovo sranja? Kako si se zadužio toliko? Gde ti je bila pamet tata? Kako si mogao toliko da popiješ? – nervozno je zatražila objašnjenje.

    – Nisam sve popio. – pokušao je da se opravda – Kladio sam se i izgubio, a pare sam pozajmio od Leva...

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1