Zombi-kombi jezdi regionom

By Ivančica Đerić

Ivančica Đerić pjesnikinja je najopustošenijega našeg svijeta, jer ona umije pisati pjesme jezikom tog svijeta. Tamo daleko gdje jest, ili je to blizu, zavisi s koje se strane gleda, osvaja neki posve novi jezik, neku novu rimu, jednostavnu, oporu i brutalnu, zbog koje žalim, zbog te Ivančicine rime i ritma žalim što nije negdje bliže. Ivančica nije postala netko iz drugoga svijeta. Bezbeli da nije, jer pisci ne napuštaju svoje svjetove. Otud i trenutna njezina pjesnička opsesija, koju umije ostvariti na stilski besprijekoran način. – Miljenko Jergović

Ivančica Đerić peva o oporom i sumornom svetu, punom nepravde i paradoksa, otuđenosti i sramote. Žustra a melodična oporost njene poezije pokazuje da se lepota nije predala banalnosti, i da umetnost nije poklekla pred nesrećom. – Vladislava Gordić Petković

Kakva li je ta Ivana, ima takav sluh za bol, takvo osećanje za ritam i
takvu hrabrost za izražavanje! – Vladislava Vojnović

Ivančica Đerić je glas generacije u dinamičnoj mješavini intimnih refleksija i opservacija savremenog društva. Obavezno u čitanke! – Aleksandra Veljović Ćeklić

Čitajući Ivančicine pesme učim da i zbirka poezije može biti page turner i da se srce može raširiti tako da u njega stanu i Volter i reklama za šampon. Njena volja da razume i da spasi u svakoj pesmi pravi mesta za one za koje mesta nigde nema.
Da imam sestru, ona bi pevala kao Ivančica Đerić. – Mirjana Drljević

Pesme koje se mogu čitati kao rimovane priče. Živopisne slike, likovi, i situacije
odvode nas u svet duhovite, maštovite, i mudre pesnikinje, u poeziju duboke
osećajnosti i životne proživljenosti. – Tanja Mandić Rigonat

„Zombi-kombi jezdi regionom” je kompresovana pjesnička slika svijeta; sve je tu, šarenilo i reklame, smijeh i bol, apsurd i apokaliptične slike, upakovano u prijemčivu, duhovitu, vrcavu, ritmičnu, melanholičnu i originalnu poeziju. – Tanja Stupar Trifunović

Ivančica Đerić rimuje starinski, bez sličnog slučaja na prostorima našeg
četveroimenog zajedničkog jezika. Koliko god je ta rima gotovo humorna, jer je u
povijesti naših književnosti znamo kao takvu – utoliko je sadržaj njenih pjesama
tegoban i osviješten do kosti – ali nekako čudno oslobađajući. – Ferida Duraković

Pjesme Ivančice Đerić imaju u sebi nešto epsko, što odzvanja, što dira i boli,
što zastaje u grlu, i teško se guta a dugo pamti. One su poput himne – još bolje zvuče kada se govore glasno, i nikada ne ostavljaju mjesta za ravnodušnost. Sjajna zbirka,
za koju je dostatno reći: Gledam u tu knjigu, prepuna je zlata. – Berislav Blagojević

• Language: Српски језик
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Jun 17, 2024

Book preview

Ivančica Đerić

ZOMBI-KOMBI JEZDI REGIONOM

KrR_logo

Književna radionica Rašić

Beograd, 2024.

© Ivančica Đerić

© za srpsko izdanje Književna radionica Rašić

Urednik izdanja

Aleksandra Rašić

PORTRETI

ŽENE SREDNJIH GODINA, NE ZNA IH NI RODBINA

Žene srednjih godina najbolje je otpisati,

o njima se niko ne sjeti pisati,

njima nema lijeka iz ordinacije,

one spavaju bez zanimacije,

neobuhvaćene epikom,

one su niko,

one su degeneracija,

njih neće ni ražanj za odojke

(jer bog ih je kaznio kad im dade dojke

u vasioni kojom vlada

gravitacija).

Žene srednjih godina

ne zna niti rodbina,

one su ugarci

koji ne definišu plamen,

njih se trpi

kao što Sizif trpi svoj kamen,

njima treba i zrak naplatiti,

jer ga zaludno troše,

one su estetski loše,

njihova koža smrdi na luk

a njihov krik je tek stilski muk

koji preglasno odjekuje

kroz nepregledne daljine.

Žene srednjih godina rodile su neke gorčine

ili neko dijete,

a sada su kao one mutave starlete

koje se ne povuku s ekrana,

nakon što su odglumile sve nužne poze,

i sve neuroze,

i skinule sve koprene,

takve žene

ne znaju kad je dosta,

one su fini instrument unutar mašine

koja je prosta,

one su otpisane neopisane,

nisu u narativu,

nisu u pravu,

nisu važne,

žive u zaboravu,

žive budućnosti lažne,

žive nasuprot svih,

njih ne trpi ni stih,

zaudaraju na skrb za druge,

njihov plač objedinjuje sve zvuke tuge,

te žene srednjih godina, nikakve žene,

te meke stijene, kao kolač rasječene,

razdjevičene, zapečaćene, iskorišćene,

 izmcrvarene, izopštene, izmučene,

i izliječene

 od svih iluzija.

Neka idu u rupu iz koje su izašle,

i neka se poklope,

i neka ih potope,

strast je za mlade,

ljubav za lijepe,

i za one koji još uvijek u stomaku pokreću

žmarce,

a moć,

moć je, naravno, za muškarce

koji novac umiju

da oplode i skupe,

dočim,

žene srednjih godina više ne mogu ništa,

i ponašaju se kao da su glupe,

bivše ribe koje nikada neće postati ajkule,

nose debele noge,

nose ožiljke mnoge,

nose prkos sred oka

(za svako neodgovoreno pitanje),

i nose naočale za čitanje

koje čine da izgledaju kao foka

(a ipak misle da izgledom zrače),

žene srednjih godina

poslije ljubavi plaču najjače,

kao te foke,

taj plač je fina muzika

koju čujem kroz prozor automobila,

on protutnjava brzo

i kao da ima krila

koja su njima

odsječena.

Žene srednjih godina su prolupale,

one ni u koju sagu nisu upale,

one ne razumiju svoje stanje,

svaka umišlja da je indijska krava,

a svaku treba na klanje,

one su ludice,

njima baciti cijanidne udice

—neka se nahvataju,

i neka ih boli,

i neka pocrkaju.

Žena srednjih godina svaka djevojka

postane sutra,

one žive u ilegali i unutra,

u ilegali njihovo srce tinja,

u ilegali srce veli

ne zna svinja šta je dinja,

tako vele

žene koje su ostarjele

i koje za milost druženja navodno moraju prositi,

žene koje kričavi karmin ne smiju nositi,

a koje ne žele sakriti svoje lice,

one su Herkulice,

one su oganj u snijegu,

te žene srednjih godina koje su u bijegu

od institucija,

i egzekucija,

i supstitucija

punokrvnog života,

te žene srednjih godina koje su kao vulkanska erupcija

koju nijedna sila ne uspijeva ugasiti,

te žene koje će te spasiti,

zmaj žene.

EH DA SAM MLADA, UZ TELETINU I VRHNJE

U pečenjari koja se zove Priest’s Burger,

nakon što sam odradila sate duge,

uz samce koji naručuju šta bi jeli,

šaljem poslovni email,

i javlja mi se Luis Keli,

u potpisu je cool avatar,

sa kosom žutom kao pivo,

kakav nikada nisam

vidjela uživo.

Pišem

ovaj projekat mora imati proces jasno razrađen,

ovaj radni zadatak sa drugim mora biti usklađen,

i pišem

čekam na burger i krompiriće,

pišem

odbijam koka-kolu jer je otrovno piće,

ne pišem

tvoj avatar liči na dobro biće,

koje mari,

ne pišem

ali dovoljno je da se u jednom danu

trujem jednom stvari.

Dan odradismo mrtvo-umorno mutavi,

dok su vani nekakvi pljuskovi bljutavi

naprečac ubijali dan,

projurcao je kao san

koji ostavlja nevjerovatne slike,

kao zec koji ima uši velike,

u tom snu sam odlučila kupiti fast food,

i u tom snu Luis Keli bijaše good,

za večeru spremivši

teletinu u vrhnju.

Pomišljam

šta bih za nju dala,

da mi je poslužena, preko punog astala,

preko onog stolnjaka, na kojem vidim salvete, tanjire, svijeće, i cvjetiće,

šta bih dala da uz mene sada jede neko biće,

na primjer, ako bismo trenutak na puki prezent sveli,

da sa mnom jede Luis Keli,

sa kosom koja me sjeća na pivo,

sa kosom koju nikada nisam vidjela uživo,

Keli Luis dok kuha

teletinu sa vrhnjem.

Okusila bih sve sa tog kuhala,

u svaku priču sa vrhnjem bih upala,

život bi izgledao drugačije, a ne kao kečap u plastičnoj boci usred stola,

bila bih ona što bi tog nikada odraslog vola

u vrhnju

slasno jela,

bila bih cijela,

a ne kao zdjela,

koja je razbijena i čiji djelići sad čekaju na burger i krompiriće,

i na želje za koje nemam pokriće,

i koje nisu.

One su bez smisla,

i bez sklada,

i odavno bez svrhe,

one su

eh da sam mlada,

uz teletinu i vrhnje.

U MOJOJ DUŠI ZARĐAŠE,

TI SILNI LONCI I POKLOPCI

U radnji, kao u povorci,

bijahu lonci i poklopci

od nerđajućeg čelika.

To bješe mi želja velika,

da istrijebim sve što je precvalo,

i odstranim sve što je krepalo,

i bacim sve što je propalo,

i tu me je htijenje spopalo

da kupim lonce i poklopce

od nerđajućeg čelika.

Al’ bješe ih, bješe previše,

tako mi slike Svevišnjeg,

pamet mi cijelu popiše,

mjesec mi dana ukraše,

u mojoj duši zarđaše,

i prije no bjehu kupljeni,

ti silni lonci i poklopci

od nerđajućeg čelika.

Jer tu je nastupilo mučenje,

i informativno učenje,

k’o da su