Duhovna paljba V

By Miloš Popadić

Sa ovom petom knjigom po redu, iz niza prethodnih koje nose naslov "Duhovna paljba" spustio sam razmatranja na veoma praktične stvari u pogledu vere i to one prvobitne ka kojoj svi iskreni hrišćani teže da je razumeju i primene.

Knjiga nastavlja da razjašnjava doktrinarne nedoumice od kojih se tresu teološki krugovi, a kroz njih i društva u kojima vernici žive i deluju. Verska dimenzija čoveka je toliko uticajna da političari ovoga sveta, potpuno svesni snage tog religioznog faktora, nastoje da je podjarme to jest iskoriste u procesu ostvarenja svojih ekonomskih i političkih, a ponajviše prljavih ciljeva.

Kroz istoriju ove snage su se međusobno i borile i sarađivale u zavisnosti od okolnosti i društvene situacije. U današenjem svetu imamo poplavu lažnih vera koje se međusobno bore za prevlast, a političari potpaljuju tu borbu ne bi li izvukli kakvu materijalnu korist. Kako to rade? Mehanizam je sledeći: Vlast transferiše novac nekoj verskoj organizaciji, a ona za uzvrat pozove svoju pastvu da glasa za određenu političku partiju. Dolaskom na vlast ili daljim ostankom na vlasti a kroz koruptivna delovanja tokom svog vladanja, članovi partija stiče ogroman novac, posebno oni na vrhu. Često su te kvazi verske oranizacije "paravani" za razne obaveštajne i kontrobaveštajne službe i strane i domaće. Tu se vodi pravi rat, ali uglavnom ne oružjem, nego dezinformacijama i manipulacijama.

• Language: Српски језик
• Publisher: Miloš Popadić
• Release date: Jun 24, 2024
• ISBN: 9798227277152

Book preview

Umesto predgovora

Naslov knjige koja će ovom prilikom biti iskomentarisana je „Nazarećanske Studije Svetog Pisma: Peti svezakˮ od nepoznatog autora. Neće sva poglavlja biti propuštena kroz moju „prizmu" razumevanja, ali ne zato što nisu relevantna, već zbog toga da bi se izbegla nepotrebna ponavljanja, pošto sam zapazio da je nepoznati autor često koristio u svojim tekstovima upravo tu metodu suvišnog repetitovanja, verovatno misleći da je to produktivno u smislu ubeđivanja drugih u vlastite stavove, ali ja smatram da to može biti i kontraproduktivno. Neka poglavlja će biti prilagođena iz tehničkih razloga.

Komentari na pojedina poglavlja koje ovde pišem biće duži ili kraći u zavisnosti od toga da li su više ili manje podržani Svetim Pismom.

Poglavlje 1: Željeti ono što Ješua želi

„Ako kažemo da volimo svog supružnika, razmišljamo li o tome što naš supružnik želi?

A ako kažemo da volimo Ješuu, onda razmišljamo o tome što On želi?

Ponekad može biti teško znati što naši supružnici žele jer nam ne govore uvijek izravno. Ipak, lako je znati što Ješua želi, jer nam On to jasno govori. On želi da uđemo u sve narode, uronimo učenike u njegovo ime i naučimo ih činiti sve što je zapovjedio.

Mattityahu (Matej) 28: 19-20

19 „Idite dakle i učinite učenicima sve narode, uronivši ih u Moje ime,

20 učeći ih da drže sve što sam vam naredio; i gle, ja sam s vama uvijek, čak do svršetka svijeta. "Amein.

Također trebamo uroniti vjernike, ali učenik je više od vjernika. Učenici su morali položiti svoje živote u svijetu, provesti ostatak života pomažući Ješui da izgradi svoje kraljevstvo ovdje na zemlji.

Luka (Luka) 14:33

33 „Tako dakle, tko od vas ne ostavi sve što ima, ne može biti Moj učenik."

Iako je to još uvijek standard za svećeništvo, s vremenom je standard za učenike donekle ublažen, tako da se svatko tko žrtvuje za Njegovo kraljevstvo čak i onoliko koliko udovičine dvije lepte može smatrati učenikom ako se doista žrtvuje. Pa ipak, još uvijek je najbolje činiti sve što Ješua kaže, jer nam On govori da u budućnosti neće svi koji Ješuu nazivaju Adonom (Gospodar) ući u kraljevstvo nebesko, već samo oni koji vrše volju Njegovog Oca na nebesima.

Matityahu (Matej) 7:21-23

21 „Neće svaki koji mi kaže: ‘Adon! Adon!’, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Moga Oca koji je na nebesima.

22 Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Adon! Adone, nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime demone izgonili i u tvoje ime mnoga čudesa činili?’

23 I tada ću im reći: ‘Nikad vas nisam poznavao; idite od Mene vi koji činite bezakonje [torahlessness] !’"

Da bismo ušli u kraljevstvo nebesko, moramo se pridržavati Tore. Međutim, većina vjernika ne zna što je Tora, jer postoji mnogo učitelja Tore koji poučavaju nešto drugo osim Ješuine Tore (možda zato što ne znaju što je to).

"Kada je Ješua uspostavio svoj obnovljeni Melkisedekovski red, došlo do promjene (ili transpozicije) u svećeništvu, tako da je levitski red odustao, i pojačao se red Melkisedekov. U isto vrijeme došlo je i do promjene u aktivnoj Tori, tako da više ne prakticiramo levitsku Toru (i nećemo to činiti više do nakon Armagedona, kada smo vraćeni živjeti u zemlju).

Ivrim (Hebrejima) 7:12

¹²Za svećeništvo koje se mijenja [transponira], nužno dolazi i do promjene [transponiranja] Tore.

Kada se aktivno pomazanje promijenilo iz levitskog u Melkisedekovski red, levitska Tora je postala neaktivna, a Ješuina Melkisedekova Tora postala je aktivna.

Yeshuina Tora (Upute) uključuje i Veliko povjerenje i ono što se naziva Petostruka služba Efežanima 4. Ova peterostruka služba poziva na organiziranje drugačije nego što se organiziraju leviti ili rabini, jer je naša misija u rasejanju drugačija. Umjesto da ujedinimo plemena oko fizičkog oltara u zemlji, trebamo ujediniti Ješuine učenike kao jedno tijelo, iako smo raspršeni u svakoj zemlji.

Efezima (Efežanima) 4: 11-16

11 I on je sam [tj. Ješua] dao neke da budu apostoli, neke proroci, neke evanđelisti, a neke pastir i učitelj,

12 za opremanje svetaca za djelo službe, za izgradnju tijela Mesijina,

13 dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do savršenog čovjeka, do mjere rasta Mesijine punine;

14 da više ne smijemo biti djeca, bacana naprijed -natrag i nošena svakim vjetrom doktrine, lukavstvom ljudi, u lukavom lukavstvu varljivog spletkarenja,

15 ali, govoreći istinu u ljubavi, može u svemu izrasti u Onoga koji je glava – Mesija –

16 od kojih cijelo tijelo, spojeno i povezano onom što svaki zglob opskrbljuje, u skladu s učinkovitim radom kojim svaki dio čini svoj dio, uzrokuje rast tijela za izgrađivanje sebe u ljubavi.

Stih 13 nam govori da prakticiramo ovaj peterostruki red dok svi ne dođemo do jedinstva vjere. To će se, naravno, dogoditi tek nakon Armagedona, što znači da se još uvijek trebamo organizirati i djelovati na ovaj način upravo sada. I to je još uvijek poštivanje Tore jer iako su se struktura i pravila promijenili, mi i dalje djelujemo po istim principima i propisima.

Tehillim (Psalmi) 119:45

45 I hodat ću na slobodi,

Jer tražim tvoje propise.

Potrebna nam je sloboda da slobodno hodamo u rasejanju, jer će u rasejanju biti mnogo situacija koje nisu pokrivene u levitskoj Tori.

Nadalje, naša je misija uroniti učenike u Ješuino ime u svim narodima i naučiti ih činiti sve što On zapovijeda (stih 20). Pravila su nužno malo drugačija od pravila za Levija, jer pravila za Levija ne zahtijevaju uranjanje učenika u Ješuino ime i učenje da poštuju sve što je On rekao.

Mattityahu (Matej) 28: 19-20

19 „Idite dakle i učinite učenicima sve narode, uronivši ih u Moje ime,

20 učeći ih da drže sve što sam vam naredio; i gle, ja sam s tobom uvijek, čak do svršetka svijeta. "Amein.

Ipak, i u levitskom i u Melkisedekovskom redu, poanta je uspostaviti Elohimovo kraljevstvo ovdje na zemlji.

Matityahu (Matej) 6:9-10

9 „Molite, dakle, na ovaj način: Oče naš na nebesima, neka se izdvoji tvoje ime.

10 Dođi kraljevstvo tvoje, Budi volja tvoja,

Na zemlji kao što je i na nebu."

Ješuino kraljevstvo bit će uspostavljeno kao duhovna vlada svijeta nakon Armagedona, a mi ćemo i naša djeca vladati njime.

Daniel 7:27

27 Tada će se kraljevstvo i vlast, I veličina kraljevstava pod cijelim nebom, dati narodu, svecima Svevišnjega. Njegovo kraljevstvo je vječno kraljevstvo, i sva će mu vlast služiti i pokoravati mu se.’

Dakle, u vrlo stvarnom smislu, ono što Yeshua želi je da mi formiramo buduću vladu svijeta. I ako to činimo vjerno, On će biti zadovoljan s nama. Ali ne možemo samo pričati o tome, moramo to učiniti. To znači da moramo biti mudri i disciplinirati se da činimo sve što On kaže, tako da možemo stajati u nevolji.

Matityahu (Matej) 7:21-27

24 „Zato tko čuje ove Moje riječi i izvrši ih, usporedit ću ga s mudrim čovjekom koji je sagradio svoju kuću na stijeni.

25 I kiša je pala, nadošle poplave, i vjetrovi su puhali i udarali po toj kući; i nije pao, jer je bio utemeljen na stijeni.

26 Ali svaki koji čuje ove Moje riječi, a ne izvrši ih, bit će kao lud čovjek koji je sagradio svoju kuću na pijesku.

27 I kiša je pala, nadošle poplave, i vjetrovi su puhali i udarali po toj kući; i pala je. I veliki je bio njen pad."

Ješua govori u sličnostima tako da će oni koji su mudri čuti, razumjeti i učiniti sve što On kaže (dok oni koji nisu mudri neće).

Ako smo mudri, želimo li ono što Ješua želi?

A ako to želimo, što bismo onda trebali učiniti?

Što bi Ješua htio od svoje nevjeste?"

Moji komentari 1

Autor u ovom poglavlju tvrdi da je učenik više od vernika. Ako bi ovo neko mogao da razume, trebalo bi mu dodeliti Nobelovu nagradu, ali ne zbog nekog otkrića nego zbog umešnosti pravljenja konfuzije u tuđim glavama. Najpre izgleda mi da ni sam nije znao šta je hteo da kaže. Naime, da li je mislio da učenici nisu vernici, jer znaju istinu te ne treba u nju da veruju, pošto je poznaju. Drugo, Hristos nije rekao svojim apostolima da idu po svetu i da stvaraju vernike nego učenike. Prema tome, On želi učenike, a ne samo puke vernike. A da bi se postalo učenikom potrebno je razume se verovati u Boga i Njegovog Sina Isusa. Što opet sa svoje strane podrazumeva niz karakterinih osobina koje treba svako ko želi da postane sledbenik Isusa Hrista da ispunjava. Međutim, kod ovog autora čitamo da on pravi zaliku između učenika i vernika trudeći se iz petinih žila da to dokaže Biblijom. Navodi da su ljudi koji su došli Isusu i koje je On nahranio umnoživši hleb i ribu, bili u stvari ti vernici. Isus je rekao učenicima da mu je žao tog naroda, „jer već tri dana stoje kod mene i nemaju šta jesti; a nijesam ih rad otpustiti gladne da ne oslabe na putu". Međutim, njih Hristos kasnije ne pohvaljuje nego naprotiv upućuje im kritiku da Ga traže ne zato što su videli znake, nego zato što su jeli od onih hlebova i nasitili se. Ne izveštava se da je neko pristupio i izrazio želju da se pridruži Njegovoj zajednici. Takve zanima samo sposobnost vođe da čini čuda njima u korist, a ne da rade na izgradnji Njegovog carstva. Oni su hteli da ga koriste, ali da mu ne pripadaju. Ja tu ne vidim nikakvu veru. Dakle, takvi bi se pre mogli nazvati koristoljubcima, nego vernicima, jer primena ovog drugog izraza jako zbunjuje. Pri tome on u svom originalnom tekstu koristi prevod na engleskom jeziku koji nisam našao među velikim svetskim prevodima dotičnog jezika, da je tako prevedeno. Citiraću ga sada ovde:

Mattityahu (Matthew) 28:19-20

„19 Go therefore and make disciples of all the nations, immersing them in My name,

20 teaching them to observe all things that I have commanded you; and lo, I am with you always, even to the end of the age." Amein.

Inače 19 stih se različito prevodi sa grčkog. Evo par primera:

¹⁹„Idite, dakle, i učinite učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga,"

¹⁹„Zato idite i stvarajte učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha,"

Koliko je meni poznato prvi prevod je tačan, drugi „prebacuje". Ako je to tačno, onda Isus nalaže svojim učenicima da kao cilj imaju da sve narode učine učenicima Njegovim, a ne da samo neke pripadnike tih naroda učine učenicima. Druga je stvar što neće svi prihvatiti poziv da postanu učenici Hristovi. Tu se nigde ne navode dve kategorije Isusovih sledbenika. Kriterijumi za Kraljevstvo nebesko su jednaki za sve. Nema ralike. Različiti su darovi, ali je Duh jedan (Vidi:1. Korincanima 12,4).

Postoje u Novom savezu takozvane tvrde besede. Jedna od njih je po meni u stihovima koje ću upravo navesti:

„²⁵Iđaše pak s Njim mnoštvo naroda, i obazrevši se reče im: ²⁶Ako ko dođe k meni, a ne mrzi na svog oca, i na mater, i na ženu, i na decu, i na braću, i na sestre i na samu dušu svoju, ne može biti moj učenik. ²⁷I ko ne nosi krst svoj i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik. ²⁸I koji od vas kad hoće da zida kulu ne sedne najpre i ne proračuna šta će ga stati, da vidi ima li da može dovršiti? ²⁹Da ne bi, kad postavi temelj i ne uzmože dovršiti, svi koji gledaju stali mu se rugati ³⁰Govoreći: Ovaj čovek poče zidati, i ne može da dovrši.³¹Ili koji car kad pođe s vojskom da se pobije s drugim carem ne sedne najpre i ne drži veću može li s deset hiljada sresti onog što ide na njega sa dvadeset hiljada? ³²Ako li ne može, a on pošalje poslenike dok je ovaj još daleko i moli da se pomire. ³³Tako dakle svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik." (Luka 14:26-33)

Dakle, da bi neko postao Hristov učenik mora da ispuni nekoliko kriterijuma. Prvi je da im krvne veze ne znače ništa. Drugo, morali bi snositi svoja bremena. I na kraju morali bi napustiti svu svoju fizičku imovinu.

Prema tome, prvo učenici moraju „mrzeti" svoju biološku porodicu. Ovo je slično onome kako je Jahve odabrao Levite jer su se suprotstavili svojoj braći nakon greha u vezi sa zlatnim teletom (Vidi: Izlazak 32:29).

Drugo, učenik mora snositi svoj duhovni teret. Ovo je slično onome kako su levitski sveštenici trebali snositi krivicu kongregacije (Vidi: Levitska 10:17)

Konačno, učenici ne smeju imati fizičku imovinu. Odnosno, oni se zaklinju na siromaštvo. Njihov jedini izvor prihoda su desetina i ponuda. (Sve što dobiju iznad toga ide u riznicu, pa učenik mora zavisiti o Jahvi kako bi ga izdržavao kroz narodnu desetinu, baš kao što su to činili levitski sveštenici (Vidi: Brojevi 18:20-21).

U razmatranju ovog pitanja nameće se jedan probelem. Ali da bi predstavio o čemu se radi uvešću sledeće stihove iz Pisma:

„²⁵I gle, ustade jedan zakonik i kušajući Ga reče: Učitelju! Šta ću činiti da dobijem život večni?

²⁶A On mu reče: Šta je napisano u zakonu? Kako čitaš?

²⁷A on odgovarajući reče: Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom, i bližnjeg svog kao samog sebe.

²⁸Reče mu pak: Pravo si odgovorio; to čini i bićeš živ.

²⁹A on htede da se opravda, pa reče Isusu: A ko je bližnji moj?

³⁰A Isus odgovarajući reče: Jedan čovek silažaše iz Jerusalima u Jerihon, pa ga uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga pola mrtva. ³¹A iznenada silažaše onim putem nekakav sveštenik, i videvši ga prođe. ³²A tako i Levit kad je bio na onome mestu, pristupi, i videvši ga prođe. ³³A Samarjanin nekakav prolazeći dođe nad njega, i videvši ga sažali mu se; ³⁴I pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede u gostionicu, i ustade oko njega. ³⁵I sutradan polazeći izvadi dva groša te dade krčmaru, i reče mu: Gledaj ga, i šta više potrošiš ja ću ti platiti kad se vratim. ³⁶Šta misliš, dakle, koji je od one trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?

³⁷A on reče: Onaj koji se smilovao na njega. A Isus mu reče: Idi, i ti čini tako." (Luka 10:25-37)

Šta vidimo iz navedenih stihova? Prvo nam se kaže da treba da mrzimo svoje roditelje, svoju ženu, svoj rod i sebe, ako želimo da budemo Hristovi učenici. Da li Isus misli bukvalno kada to kaže, ili sve ovo ima neko drugo značenje? Kada čitamo tumačenje ovih stihova nepoznatog autora vidimo da on stavlja navodnike kada upotrebljava reč mrzeti. Očigledno da njegova interpretacija ide u smeru da Isus nije mislio doslovno. Zašto? Verovatno zato što zna da u vreme pisanja Novog zaveta znaci navoda nisu postojali i prema tome pisci ih nisu mogli ni koristiti.

Međutim, ja osećam da je posredi nešto sasvim drugo. Hristos je verovatno mislio sasvim doslovno, jer u opisu milosrdnog Samarjanina, naš bližnji je svaki čovek, ali ukoliko ta osoba koja je naš bližnji i kome smo mi recimo pomogli, stane na stranu protivljenja da volimo Gospoda Boga, tada on prestaje da bude naš bližnji i postaje nam neprijatelj koga treba mrzeti, ali tada se susrećem sa novim problemom, jer u Pismu čitamo da Isus kaže „ljubite neprijatelje svoje". Šta ćemo sad? Kako nam neko, ko nam je na primer ubio roditelje i dete, silovao ženu, može biti bližnji i kako takvog možemo voleti? Mi svakome možemo biti bližnji ako činimo dobra dela prema svima, ali ako te osobe ne uzvaraćaju istom merom, tada one nama nisu blišnji. Ovde se susrećemo sa nečim zagonetnim do krajnjih granica ljudskog pojmanja stvarnosti, jer o kakvoj se ljubavi radi i o kakvoj se mržnji radi u stvari? Tu je izgleda reč o mržnji koja ne ubija. Kao dokaz navešću sledeći stih:

Matej 10,37: „Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer većma nego mene, nije mene dostojan."

Drugim rečima, ukoliko čovek u nečemu manje voli recimo majku nego Boga, to može biti samo zato što se ona protivi njegovom pristajanju uz Isusa Hrista, jer u suprotnom oni bi zajedno bili pristalice Božije i tada se ne bi ni postavljalo pitanje koga više vole, jer su Hristos i njegovi sledbenici jedno. Ja takvim razmišljanjem nalazim izlaz iz navedene napetosti.

Da zaključim, učeniku Hristovom trebaju da su svi ljudi bližnji, pri tome, drugi ne moraju nužno da budu njemu bližnji da bi im on ukazao milosrđe. Jer, u ilustraciji koju je Hristos ispričao o milosrdnom Samarjaninu nije navedena moralna karakteristika čoveka kome je on pružio pomoć, ali na drugom mestu u Pismu gde Isus podučava svoje sledbenici da vole čak i svoje neprijatelje, jasno je da nema ograničenja. Prema tome, za učenike važi najuzvišeniji standard moralnog ponašanja.

Poglavlje 2: Kako hodati u Duhu

„Sveto pismo nam govori da hodimo u Duhu, kako ne bismo ispunili želje tijela.

Galatim (Galaćanima) 5:16-17

16 Kažem dakle: Hodite u Duhu i nećete ispuniti požude tijela.

17 Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovi su suprotni jedno drugome, tako da ne činite ono što želite.

Ovo je savršen savjet, ali čini se da ne zna mnogo vjernika što to znači, a od onih koji znaju što to znači, još manje njih to zapravo čini. To može biti zato što nije lako.

Suprotno uvriježenom vjerovanju, mi ne počinjemo hodati u Duhu kada kažemo da prihvaćamo Ješuu kao svog Mesiju. Umjesto toga, to je nešto što moramo prakticirati dok ne postane druga priroda — a čak i tada, moramo se neprestano nadzirati, kako bismo bili sigurni da ne zalutamo.

U ovom članku ćemo govoriti o tome što znači hodati u Duhu i kako to učiniti. A kad jednom znamo što nam je činiti, još uvijek je potrebno vježbanje i praćenje do kraja naših života, ali to je jako drago Ješui i stajat će nam na dobrom mjestu na Sudnjem danu.

Što je Duh?

Da bismo naučili kako hodati u Duhu, prvo moramo znati što je pojam Duha, na hebrejskom. Na hebrejskom, riječ za Duh je ista kao i riječ za vjetar i za dah. Ta riječ je ruach (רוּחַ), a to je Strongova hebrejska konkordanca OT:7307. Primijetite da se ne bavi samo vjetrom, već i disanjem racionalnih (tj. ljudskih) bića.

OT: 7307 ruwach (roo’-akh); od OT:7306; vjetar; po sličnosti daha, tj. razumnog (ili čak nasilnog) izdisaja; figurativno, život, ljutnja, nesupstancijalnost; proširenjem, područje neba; duhom sličnosti, ali samo razumnog bića (uključujući njegov izraz i funkcije):

Čak i u hebrejskoj kulturi, pojam Duha nije uvijek dobro shvaćen, ali znači duh, vjetar i dah sve u isto vrijeme. Odnosi se na nevidljivu silu koja oživljava i vjetar i naše disanje. I ne samo to, nego je to živo biće koje doslovno usađuje život u nas – i ako se to čini kao čudan koncept, čak ni Nikodem iz Sinedrina to nije razumio.

Yochanan (Ivan) 3:5-8

5 Ješua je odgovorio: